It Takes Two to Tango

Tko o čemu, ja o medicinski potpomognutoj oplodnji!

Šta ću, puno mi znači. Toliko mi je važna da sam zanemarila sve drugo. A najvolim se uplesti u rasprave na fejsari gdje ljudi najvole napisati hrpu dezinformacija, pa se pošteno iznervirat i izbacit tekst. Zadnje me za jezik povukao Zoran Šprajc, iako nije to čovjek osobno pisao ni snimao, ali je šerao. Mora čovjek, to je uradak televizije za koju radi.

Prilog i članak su bili na temu toga da se u samo jednom desetljeću dob prvorotkinja pomakla za punih 10 godina. Razloga za to je miljon i svi do jednog su validni i razumljivi. 

Čak i da po strani ostavimo ugovore o radu na neodređeno vrijeme, što možemo, ne možemo po strani ostaviti šefove koji se i dalje interesiraju za privatne živote svojih zaposlenica. Ne i zaposlenika, doduše. Ne, nemoj je na razgovoru za posao pitati misli li imati djece. Pođi od pretpostavke da misli, premda možda ne misli. Možda ima ugrađenu spiralu i ne misli je vaditi van. Stvar je u tome da te se njena rodnica ne tiče, a ako te brine potencijalni porodiljni, ne brini - ne plaćaš je ti dok je na porodiljnom. A ako je baš moraš pitati da "znaš na čemu si", onda molim te pitaj i njega ima li curu ili ženu i kakav mu je spermiogram. Ako je to toliko važna tema, please, dobro se informiraj. I on ima pravo na komad rodiljnog dopusta, kao i na bolovanje za dijete. Možda ponekad on ostane kući paziti na dijete s temperaturom jer će ona baš taj tjedan imati važan i neodgodiv sastanak. Nije zato papak, nego roditelj. On ne može isproducirati mlijeko, ali može mijenjati pelene i maziti prehlađeno dijete. Tata je isto važan dio obitelji i ja mislim da ti kao poslodavac na to trebaš biti spreman.

Kad prijeđemo taj most, ostat će ih još brdo. Stasala je generacija za koju se voli reći da izvoljeva, ali mislim da to nije točno. Ovo je generacija koja ne želi žaliti ni za čim. I to je, stari moj, zrelo. Jednom kad postanemo roditelji, znamo da nas čekaju neprospavane noći koje nisu pijane. Mi bismo htjeli da nam bude ok što nisu takve od alkohola nego od mlijeka i kakice.

Tu su još i karijere za one koji ih imaju. Ne, nećemo sve postati šefice pa onda zasnivati obitelji, ali bi bilo dobro da postanemo prepoznatljive u onome što radimo prije nego nestanemo s posla na godinu dana. Reci da smo zahtjevne, ali rado bismo imale neki pedigre na više životnih polja.

Nastavno na to, bitan nam je stančić. Nismo fanovi starih balkanskih navada da u istom kućanstvu živi više generacija. Da, moralo se. Mora se i danas, osim što se ne mora jer mi biramo prvo se maknuti od staraca da bismo i sami postali starci. No pressure and no rush. 

I još nešto meni dosta bitno: nauživati se partnera dok nam ruke još ne mirišu na kakicu i Becutan. Ne, ne bi ljubavni život smio prestat postojat s dolaskom djeteta. Ali da, morao bi se izmijenit. Ako hoću romantičnu večer, moram je isplanirati. Ona se sljedećih 18 godina više neće desiti sama od sebe jer nam je večeras tako došlo. I to je ok, prilagodba na koju isto treba biti spreman i nauživati se u "došlo mi je" prije nego se s time pozdravimo.

Sad kad smo izložili glavne razloge ovog kašnjenja, vratimo se na Šprajcov shared article koji kaže sljedeće:

„Bilježimo i vrlo brzi rast učestalosti neplodnosti. Zašto? Zbog toga što se žene odlučuju na trudnoću kasnije."

Ma nemoj? Reci mi više o tome kako plodnost žene opada nakon 35-te, a muška je stabilna zauvijek?

Ne, nije. Oboje s godinama imamo smanjenu plodnost. Da, ženska brže propada od muške, takva nam je biološka postavka. Ali propadaju obje, a i super mi je kako galopirajuća muška neplodnost nije ni spomenuta. Naravno da nije - kao i prije 100 i 1000 godina, žena je kriva. Tražila je od života previše i prošo joj je voz. Muškarac uvijek može naći mlađu i reproducirati se, ne?

Zapravo ne. Da je tome tako, ja sa svojih 35 godina ne bih bila u top dvije najstarije žene u čekaonici humane reprodukcije. A bila sam. Puno previše djevojaka je tamo sjedilo i čekalo sa mnom, previše njih je imalo drastično manju zalihu jajnih stanica od mene ili partnere s lošim spermiogramom. Godine su otegotni faktor jer biologija ima svoje zakonitosti. Ali bezobrazno ih je navoditi kao jedini pravo relevantan faktor. Činjenica da je moj komentar o neplodnosti na fejsari lajkalo 200 ljudi u 3 sata ne govori da je on posebno dobar, nego da se u njemu prepoznalo 200 ljudi u samo 3 sata, što je jako, jako puno. 

Pa kaže dalje:

"17 posto žena u Hrvatskoj bori se s neplodnošću, koja s godinama raste i iznad 44. godine života doseže čak 80 posto, a procjena je da će u idućem desetljeću 30 posto žena biti neplodno." 

Kako molim? Da li ja to čujem "Sluškinjinu priču" ovdje? Jer ovo je dobra uvertira, okarakterizirati žene kao jalove i uopće ne spomenuti da se liječenje neplodnosti provodi kao liječenje para. It takes two to tango.

A jednom kad prođeš kroz ovaj reproduktivni tango, shvatiš da su roditelja stvarno dva. Ponekad imamo tužne priče u kojima jedan od roditelja nedostaje, ali u početku - bila su dva. I zato kad pričamo o roditeljstvu, prilično je bezobrazno izostaviti jednog od roditelja. A baš to non stop radite.

Rasprava o ukusima

Baš sam lijena pisačica. Dam nešto na kapaljku svakih par mjeseci, ali samo kad me nešto baš jako povuče za jezik. Šteta što ne visim po društvenim mrežama češće, bezveze talenat trajbam 🙄

Nu sreće, taman sam ušla u objavu na fejsu koja me fino potegla za jezičinu. 

Naime, sad smo opet svi u nogometu pa je bitno da dižemo prašinu za repkom. I desilo se da je Melanie Bradarić (supruga reprezentativca Filipa, op. a.) propričala o svojoj traumi od prošlog ljeta i trenutnoj trudnoći, što je super. Kao prekaljena IVF-uša, ja stvarno znam koliko je važno da se o svemu tome što više govori. Gospođa je, naime, prošlo ljeto imala izvanmaterničnu trudnoću. To je grdo. Za one koji ne znaju, to je kad se jajna stanica oplodi u jajovodu i tu nastavi razvijati, umjesto da dođe do maternice i tu se ugnijezdi. To nije dobro jer će rasti i uništiti vam jajovod, a neće preživjeti jer iz jajovoda ne može dobiti hranu. Gospođi se baš to desilo i morali su joj odstraniti jedan jajovod. Tko kaže da to nije trauma, laže koliko je dug i širok.

No, gospođa se kod liječnika nije dala smesti i preporuku da izbjegnu ponovni takav scenarij na način da se podvrgnu medicinski potpomognutoj oplodnji je glatko - odbila. Umjesto toga, zaključila je da je bolje moliti devetnice sv. Josipu za zdravu trudnoću. Tvrdi da joj je uspjelo, a ja se ne bi štela mešat, jer meni je načelno u redu koji god placebo njiše njen brod. 

I stvarno se ne bim mešala da u medijima nije odjeknuo naslov 'Umjetnu smo oplodnju odmah odbili, sada sam prirodno trudna 4 mjeseca', uz nezaboravni caption: Usprkos zdravstvenim problemima, pouzdala se u vjeru i ubrzo su stigle najljepše vijesti!"

U termin "umjetna" oplodnja neću ni ulaziti jer nema više smisla. Možemo mi IVF-ovci forsirati da se koristi ispravan termin "potpomognuta" do zauvijek, ali to se neće desiti. I ok, s time mogu živjeti. Ne mogu s time što mediji i poznate ličnosti impliciraju da je medicinska pomoć za luzere. Neka ste vi odbili medicinski potpomognutu oplodnju (koja se, btw, u medicini klasificira kao liječenje) jer se takvo liječenje kosi s vašim religijskim uvjerenjima, ali interesantno kako niste odbili liječenje nakon izvanmaternične trudnoće. Mogli ste jednostavno sjesti i moliti da gospođa preživi infekciju unutarnjih organa. Ne bi preživjela, ali da je trebala preživjeti, ne bi joj Bog poslao izvanmaterničnu trudnoću, ne? Ne? A možda ipak ne. 

Možda ipak tu povlačimo granicu na kojoj više nije ukusno govoriti o "prirodnom" i "umjetnom", jer očito ju na djeci ne povlačimo. Nijedno liječenje ni operacija na kojoj završite nije prirodna nego altroke umjetna akcija. Prirodno bi bilo da jednostavno krepate kad vam nešto u organizmu ne štima. Ima, doduše, i nekih kojima je ok da ljudi krepaju samo zato što se s njima ne slažu, kao na primjer Stjepan Penava s ove slike:

Meni baš i nije ok krepati ako još ne moram. Ok mi je ići kod doktora da mi bude dobro ili da imam klince. Nemam problema s time što se moja djeca brčkaju u Petrijevim zdjelicama umjesto jajovodima, ni što ih moramo odleđivati da bi kasnije postojala. Ako ima netko tko bi se radije molio, i to mi je ok, ali please ne nameći to kao ispravno jer - nije. Ako je tvojim frustriranim mudima lakše da me nazoveš kučkom, i to mi je ok. Ali, Stjepane, nemoj mi govoriti da krepam jer to nije ok. Znaš, još sam mlada i trebat će me moja "umjetna" djeca. 

Poruka za djevojku koja je ubila dijete

Sretan Uskrs odsrca svima koji slave, nadam se da vam šunka nije preteško sjela kad ste čuli da je pretučena djevojčica od 2 i pol godine umrla. Da ne odugovlačim priču, imam poruku za njezinu mamu, koja je priznala da ju je prebila, premda nije mislila da će ju baš do smrti, jel'.

Curo (ne ženo ni majko jer nisi nijedno od toga), imaš 24 godine, troje djece i nula si. Ne kažem da trebaš znati kako je to boriti se s neplodnošću. Ne kažem ni da tako mlade cure ne bi smjele biti mame. Mene je mama isto rodila s 22 godine pa me nije nasmrt premlatila, iako joj neko vrijeme nisam dala spavati dulje od sat-dva dnevno. Kažem da ti osobno nisi bila spremna imati niti jedno jedino dijete, a kamoli troje. To što fizički možeš i imaš s kime, očito ne znači da si trebala. Možda je problem u elementarnom nepoznavanju biologije jer sam dojma da ti se svo troje zalomilo. Kao da nisi čula za kontracepciju ili ti se jednostavno seks s kontracepcijom ne sviđa, a previše si se voljela seksati s tipom od kojeg si pobjegla jer je bio nasilan. Meni je ova rečenica koju sam sad napisala kao oni labirinti u križaljkama gdje tražim put od točke A od točke B. Imam neki blag osjećaj da si ti u križaljkama te labirinte jednostavno zašarala skroz jer ti se nije dalo palit vijuge. 

Možda nisi to znala prije 2-3 godine, ali bebe plaču i gnjave, ne mogu biti dvije sekunde na miru, općenito je imati djecu dosta psihofizički naporno, i ja te razumijem. S 21 godinom i ja sam samo htjela bančiti po vani. Pomisao da tada imam bebu mi je bila najgori horor, ali znala sam osnove biologije i nisam htjela seksati se bez kondoma. Znaš ono, svašta se može desit, ali uzmeš najbolje raspoloživo sredstvo za zaštitu pa šta bude.

Možda ja griješim i ti si bila skroz spremna na bebu s 21 godinom, ali kažu da si je ostavila 3 mjeseca nakon rođenja i poslije napravila još dvije s istim tipom koji te zlostavljao i koji je tu prvu bebu dao na udomljavanje nakon što si ti pobjegla. E sad, možda je to u tvojoj glavi imalo svoj razlog i smisao. Znaš ono, sto ljudi, dvjesto sisa, tristo priča, sve ima svoje zašto. Sve ja mogu shvatit pa me zato zanima: zašto si bebi zgnječila glavu?

Ne kažem, i mi smo odrasli na odgojnim triskama. Ali ja se triski koje sam dobila sjećam jer sam bila dovoljno velika da ih poberem, i bome, mogu ti reć da se ne sjećam da mi je ijedna smrskala glavu. Jel' te smetalo što ti dijete ne da spavati? Mislim, ja znam da je neispavanost teška za podnijeti, ali moji prijatelji i rođaci su roditelji i mislim da nisu mlatili svoje bebe zbog čestih buđenja. Neka me svakako netko ispravi ako griješim. Možda ti je mala općenito bila malo zahtjevna i naporna, može bit. Često gladna, stalno te doziva... Tlaka to bude, možda si joj zato smrskala glavu? Ne znam, pitam te jer ful ne nalazim valjani razlog za to, ali kako si ti to napravila, možda ga ti imaš.

Meni često kažu: "Nisi majka pa ne znaš." To je istina. Meni su se možda moje rane dvadesete, kad nisam imala ni pameti ni normalnog dečka, sada obile o glavu i život me ošamario tako da se već godinu i pol moj čovjek i ja liječimo od neplodnosti. Ja stvarno ne znam kako ti je ni koliko je teško biti mama. Tek sam na početku puta i prošli mjesec sam odradila tek drugu hormonsku terapiju injekcijama. Njih si daješ sama, ali u meko meso pa ne boli strašno. Onda uzgojiš masu jajnih stanica i ideš na operacijski stol da ti ih izvade van. S obzirom da ti buše rodnicu i sondom kroz jajovode idu do jajnika pa ih bodu i izvlače jednu po jednu van, taj zahvat se radi pod općom anestezijom - osim kad nema anesteziologa pa te pitaju hoćeš li naživo ili bi odustala. Kad ih izvade van, oplođuju se u petrijevim zdjelicama i umjesto da se seksaš bez brige i pameti, na iglama čekaš i nadaš se da će se u "epruveti" razviti barem jedna potencijalna beba. Moguće da je sve to laganica u usporedbi s onim što me čeka poslije. Ne znam, nadam se da ću ti moći napraviti tu usporedbu i reći svoje mišljenje.

Dok si ti namrtvo mlatila svoju kćer (pretpostavljam zato što ti je digla tlak), moja djeca su se razvila do stadija blastociste (ako nisi sigurna što je to, ponovi biologiju 8. razreda osnovne škole) i njih četvero je stavljeno u led. Sad u bolničkom zamrzivaču čekaju pravi trenutak da se jednoga ili jednu od njih ubaci u moju maternicu, u nadi da će se razviti u živu, zdravu, funkcionalnu, sretnu bebu, pa u dijete, tinejdžera ili tinejdžerku, odraslu osobu, i na kraju u babu ili dedu koji će više-manje zadovoljni svojim životom umrijeti od - starosti. 

Zašto je tebi bilo tako nepodnošljivo teško odgajati svoju kćer? Mislim, kužim, meni je bilo nepodnošljivo teško vaditi jajne stanice naživo i izdržala sam čistom snagom volje. Ako mi kažeš da tek slijedi ono najteže, možda ću ti i povjerovati. Samo ne kužim nakon koje točke dijete zasluži da mu smrskaš glavu. 

Sva moja djeca su još uvijek samo nakupine stanica, ali već sada beskrajno volim sve naše zamrznute zametke. Iz petnih žila se nadam da će barem jedna od tih blastocista htjeti mog čovjeka i mene za svoje roditelje i jedva čekam dan kad će me gnjaviti do iznemoglosti, dok ne budem mogla izustiti tri suvisle od umora. I stvarno sam prilično sigurna da nikad neću dobiti poriv da vlastitom djetetu razbijem glavu. A ti me, curo, ispravi ako griješim.

Some serious sh*t

 Kako ide 2021.?

Evo meni ide okej. Bolje nego prethodne dvije, ali ta ljestvica je zbilja nisko postavljena. 

Kako ide meni bliskim ljudima? Kako kome. Netko je trudan i sve je OK, netko baš i nije bio te sreće. Ja npr. u svojih 35 godina apsolutno nikad nisam bila trudna, ni slučajno, ni namjerno, ni kratko, ni na duže. Ne mogu si ni zamislit kako je to. Dapače, prije 10 godina sam tvrdila da se to meni NE MOŽE desit. Gle me kako sam 10 godina kasnije u pravu 🙄

Ja vam, stoga, ne merem reći kakav je osjećaj izgubiti bebu. Mogu vam reći kako je to kad se zametak ne ulovi. Ful je bed jer ga vidiš na ultrazvuku i zoveš "moja mala bijela točkica", da bi isti odlučio da nije to ništa tvoje i da odustaje od daljnjeg razvoja i implementacije. 

Mogu vam isto tako reći koliko teški znaju biti dobronamjernici s dobronamjernim savjetima i narodnim mudrostima vezanim za uspješno začeće. Dapače, rekla sam to već prošle godine, vidi ovdje.

Nemam zato pojma kako je to kad izgubiš bebu i sretneš iste dobronamjernike, ali ful mi se ovako na oko čini da je - teško. Moja draga prijateljica, i to baš ona koja je najviše zaslužila da joj se dogodi sve suprotno, je to doživjela baš neki dan. I da ja sad ne pametujem kao da sam - božesačuvaj - dobronamjernik, iskopirat ću vam od riječi do riječi njen tekst na temu. Meni se plače i želim da nestane korona da je mogu zagrliti, jer koliko kužim, drugo ni ne treba. Bacite oko na tekst pa mi javite jesam li dobro razumjela: 

Ovaj vikend smo izgubili svoju bebu. Imala je 9 tjedana. Bila je tako malena. Ovaj vikend smo plakali kao što nikad prije nismo plakali. Naučili smo što znači slomljeno srce. Naučili smo što je potpuno stanje šoka. Jako nam je teško, jer možda je beba bila malena, ali nama je bila velika, voljena, željena... Bila je prisutna u našoj obitelji, u našim planovima, u našim mislima. K vragu, bila je prisutna u svakom koraku i svakom udahu i svakoj sitnici svakodnevnog života. I nema je više. 

Sretni smo u svojoj boli što smo okruženi ljudima kojima je stalo do nas. Znam da to nije normalna situacija u kojoj svi znamo ako reagirati i što reći. Nažalost, kad je moja prijateljica prolazila kroz to, izguglala sam sve moguće stranice što reći i kako se ponašati, u nadi da joj nečim što kažem neću prouzročiti dodatnu bol. Pri tom više mislim na udruge za psihološku pomoć i ozbiljnije stranice od blogova i postova. Tako da sam posve sigurna u ono što govorim, a sve i da nisam, u ime svih roditelja koji su ostali bez svoje bebe prije nego se rodila, lijepo vas molim da vam ne padne na pamet reći nekom u toj situaciji ikoju varijaciju dolje navedenih izjava, a koje smo mi čuli u protekla 4 dana:

1.  Bit će bolje drugi put. 

Hvala. Znam da medicinska struka kaže da jedan pobačaj nije indikacija slijedećeg. Mene doduše trenutno ne zanima sljedeći put. Pa nije ovo kolač koji mi nije uspio pa će sljedeći put biti bolje. Ovo je dijete kojem je srce kucalo u meni. 

2. Prerano ste se vezali. To nije prava beba.

Moja beba je za mene bila živa od prvog trenutka kad sam saznala da sam trudna. Imala je svoj lik u mojim mislima, za nju je traženo mjesto u našoj obitelji, u našoj kući, u našoj budućnosti. Za mene je ona bila puno više od gestacijske vrećice.

3. Bolje je ovako.

Da, vjerojatno je bolje ovako jer je većini ranih spontanih pobačaja uzrok nepravilno razvijen plod. Ali, zar ne mislite da bi meni bilo bolje da sam rodila zdravu i živu bebu? To je ono što bi meni bilo bolje.

4. Budi zahvalna za dijete koje imaš. 

Imam starije dijete. To ne znači da nisam željela ovo dijete, niti da moje starije dijete može i treba nadomjestiti ovo koje sam izgubila. Uopće ne razumijem ovu logiku. Također, i moje starije dijete pati za bratom ili sestrom koju nije dobilo. Kakav je tek njemu kaos, od ne želim, do želim pa do nemam. Zašto pobogu da na njega navalim još i to da barem imam njega? Dijete koje imam zaslužuje procesirati svoju bol, a ne kompenzirati za moju.

5. Treba se što prije vratiti u normalu.

Moja normala je proteklih 9 tjedana bila trudnoća. Ono što nije normalno je držati svoju bebu koja nema ni centimetar i pol u rukama, a to jutro si čula otkucaje srca. Ili ući u kupaonicu punu krvi i vidjeti svoju partnericu kako joj se srce slama, a ti još moraš držati hladnu glavu, jer jebiga, netko mora. Ono što ja moram je nositi se s gubitkom, odžalovati, i naći svoje novo normalno. A za to će trebati vremena. I neće nikada proći. Neće nestati, niti će se zaboraviti. 

6. Bit će bolje nakon par dana.

Bit će bolje se vremenom. Vrijeme otupljuje bol, život te nosi dalje. S vremenom i to prođe, jer bol uvijek prođe, da nismo tako građeni, ne bismo preživjeli. Ali meni je srce slomljeno, i sada ja ne vidim te dane kad neće biti. I nitko mi nema pravo reći koje je moje vrijeme žalovanja. Uostalom, pobačaj traje - danima. Fizički traje danima. 

7. To se svima događa.

Da, spontani pobačaji su zbilja vrlo učestala pojava, zato mi nije jasno kako postoji tako niska razina empatije. To što je često ne znači da nije teško. To dapače znači da bismo kao društvo trebali biti više senzibilizirani oko toga i znali se postaviti u takvim situacijama kako bismo tugujućim roditeljima pružili podršku. Uostalom, da mi je uginuo ljubimac, tako nešto mi ne biste rekli. Zašto gubitak moje bebe manje vrijedi?

8. To je sigurno zato….

Mislim netko tko vam traži uzroke, pogotovo ako ih traži u vama, vam nije prijatelj i budite slobodni reći mu/joj da odjebe u troskocima. Neću niti pokušati shvatiti zašto bi to netko radio niti tumačiti zašto je to pogrešno.

9. Jedan veliki shout out svim tatama i partnerima/icama. 

Na njih malo tko misli, jer nisu oni bili trudni. Jer žene više pate. Jer… ubacite koju god glupost želite. Tatama/partnerima/partnericama je jednako teško. A oni uza sve to moraju biti oslonac svojoj partnerici. Što mislite tko je vozio u bolnicu? Tko je umjesto mene rekao doktorima što je bilo? Znam da je moj čovjek poseban, ali sam prilično sigurna da je i drugim partnerima prokleto teško i treba i njima oslonac i moraju i oni odžalovati. A nemaju pravo ni na dan bolovanja.

Tako, sad znate. Hvala vam što ste mislili najbolje. Ali nemojte nam otežavati. Kad ne znaš šta reći, reci “Žao mi je”. Ili šuti. Ne trebam od tebe razloge. Utjehe nema ionako. Trebam te da budeš uz mene. Makar u tišini. S druge strane, ako je moja jedanaestogodišnja nećakinja mogla odreagirati fantastično, ne vidim što ne biste mogli vi. Jako me zagrlila i rekla “Stvarno mi je žao, teta. Život nije fer”. I možda sam u ovom tekstu bila gruba, ali nemate pojma koliko te sve riječi bole. Niti koliko se mi ne želimo nikome tko nam takvo što kaže opravdavati niti objašnjavati, jer si time prouzročujemo dodatnu bol. Poštujte nas i naše osjećaje, a ovakve svoje stavove ako ne mislite preispitati, zadržite za sebe. Nama sada vaša mišljenja ne trebaju, koliko god svi voljeli imati svoja mišljenja. Nama sad treba, kao što je meni rekla moja prijateljica, da plačemo ako nam se plače i skačemo ako nam se skače. A vi ako možete i želite biti uz nas, jednostavno budite. A mi vam nikome, nikada, ne želimo da kroz to prođete. 

32.12.2020.

Dobrodošli u 32.12.2020.! 

Dojma sam da bi trebalo izmisliti 32.12. (izvini, Koperniče, treba nam) i od njega napraviti novi globalni praznik. Zvao bi se Dan osobne zahvalnosti. Brojčica vamo-tamo, šta sad. 

Znam da ste svi sterali 2020. u tri strinine i s veseljem dočekali 1.1.2021. (osim ako živite u okolici Pokupskog rasjeda). U isto vrijeme ja sam na isto mjesto sterala cijelo jedno desetljeće. Meni osobno zadnjih 10 godina nije valjalo. Bile su ispresijecane dobrim momentima, događajima koji su mi okretali život na bolje, ali je cjelokupni dojam bio kao da stalno nosim neki teret na ramenima koji ne mogu nikamo odložiti. 

Ipak, cijelo vrijeme su se dobre stvari događale barem nekome. I kad je meni bilo drama loše, nekom meni dragom je bilo jako dobro, pa si se imao s kime radovati. Kad je meni bilo solidno, a nekom drugom bezveze, opet se uloviš za onoga kome je dobro. I tako proguraš godinu za godinom, svakog 1.1. se svi međusobno obaspu hrpom dobrih želja pa si pomisliš: OK, ako se samo jedna od njih makar polovično obistini, to je pobjeda. I svaka ta meni teška godina je bila obilježena optimističnim stavom da je nešto dobro uvijek iza nekog ugla. 

Ruku na srce, imala sam ove godine dva vrhunska dana od kojih je jedan bio dan vjenčanja. Da stvar bude bolja, u moje životne i novogodišnje želje nikad nije spadala ona da se udam, a kad ono - would recommend, 10/10. Međutim, generalno je ova godina pokazala da iza ugla često nema ništa i da ju je najuspješnije preživio Joža Manolić. 

Ušla sam u nju totalno optimistična, jer mi se činilo da je 9 teških godina skroz dovoljno zasad, a bila je tako lijepa i okrugla, pa se činilo da će baš ona biti dugo čekana prekretnica. Vrlo mučki i pokvareno je baš to i bila - preokrenula mi je stavove i prioritete naglavačke. 

Tražila sam da mi se ne čestita i ne šalju dobre želje za 2021. jer se ne želim opet uljuljkavati u optimizam koji nema uporište ni u čemu. Prvi prvi u godini zapravo ne mora značiti ništa. Moje teško desetljeće i vaša teška godina mogu prestati biti teški sutra ili u 9. mjesecu ili u 9. mjesecu 2022. Ja to ne znam, vi to ne znate, astrolozi to ne znaju, seizmolozi još manje. Priznajte da je i vama palo na pamet da je netko zamijenio brojke na majanskom kalendaru i da godina apokalipse nije 2012, nego 2021. 

Radije bih zato ne lupetala, nego stala malo na loptu, zahvalila se na dobrim danima kada nisam osjećala teret na ramenima i na dobrim ljudima koji su pomogli da ga manje osjetim. Meni je zato danas 32.12., Dan osobne zahvalnosti. Da ne brkam astronomske postavke, preskočit ću 1.1. i pripadajuće novogodišnje čestitke, a sutra samo nastaviti s 2.1. 

Jedna od bitnijih lekcija koju mi je 2020. dala je ta da mi je najsretniji dan u njoj bio onaj kojeg uopće prethodno nisam željela i kojeg mi čak nikad nitko nije ni poželio znajući da si ga sama ne želim. Možda stvarno trebamo prestati s dobrim željama - em što očito ni sami ne znamo što stvarno želimo sve dok se ne dogodi, em što je to dobro iza ugla najčešće lupetanje u prazno. Ali zahvala na onome što sigurno znamo da je pomoglo, uljepšalo, poboljšalo i usrećilo prethodni period je priličan safe bet svake godine, zar ne?

Hugs & kisses,

KKC

Cry Me a River

Šta ima, kako ide? Rastete li eksponencijalno?

U mene malo toga novoga osim što sam dio Covid-19 statistike. Zapravo uopće nije bed jer simptoma same boleščuge zasada još nema. Pretpostavka je da sam noseći masku i mahnito perući ruke unijela jako malo viriona u sebe pa se organizam stigao obraniti od boleščuge, i to unatoč astmi. Totalno kul. 

Nije kul sve ostalo oko toga. Nisu kul festivali slobode, velike svadbe i ljudi koji pričaju o brnjicama. Nije kul Stožer civilne zaštite s polumjerama koje kasne ko menstruacija u trudnice.

Kad smo kod trudnice, to isto nije kul. Svi koji su ikad pročitali Rđavu u 2020. naslutili su da Rđava ide na medicinski potpomognutu oplodnju. Tko nije pohvatao, pročitat više knjiga i naučit čitat s razumijevanjem.

Tražiti pomoć doktora za začeće nije sramota niti nešto što treba skrivati. Znate zašto? Zato što na svim mojim nalazima piše "liječenje", a ne "sramota". Nije vas sram reći da se liječite od dijabetesa, raka, poremećaja štitnjače, pa čak ni Covida, zar ne? OK, za Covid morate reći, inače podliježete kaznenoj prijavi. But you get my point. Ni za jedno vas liječenje nije sram, ali nekako ovo liječenje... Eeeeeh, malo bed, ne?

Ne, nije bed. O tome treba pričati zato da se ljudi ne bi godinama mučili u krevetu umjesto da u krevetu uživaju, i prekasno se ohrabrili otići kod doktora. A ljudi skrivaju i srame se - i to je bed.

Ali (!) kako je 2020., nismo stali s bedovima. Ove godine je ful bed što je svim parovima u postupku medicinski potpomognute oplodnje barem duplo teže. Da ne budem sebična u ova sebična vremena, danas neću pričati o tom postupku, jer zapravo je duplo teže i svima ostalima koji se liječe od bilo čega uključno s Covidom. Za to nisu krivi doktori, ni Bill Gates, niti je Covid samo virozica, a sve vlasti na svijetu izmišljaju dramu. Meni je samo virozica koju srećom ni ne osjetim. Možda je moj simptom bio što sam par puta kihnula i što me počeškalo u grlu. Možda je to bila samo alergija koja me i inače lovi u ovo doba godine. Nema šanse da itko bude siguran što je od toga točno. Ali pazi sad - ja sam kihala u masku za slučaj da nije u pitanju alergija. Jer meni možda nije ništa, ali nekome tko slučajno uleti u moj izdisaj može biti sve.

I sad, zašto je nama koji se od nečega liječimo duplo teže? Zato što se kreveti s oboljelima od Covida koji ne mogu disati prebrzo pune, a osoblja koje bi o njima brinulo i stavljalo ih na aparate za disanje je premalo. Zato se odjeli u bolnicama prenamjenjuju, a doktori i sestre se stavljaju u smjene da se smanji mogućnost njihove zaraze, jer ako ih još pofali, neće valjati. Kruže priče da rade i zaraženi asimptomatski, što je sasvim vjerojatno. Znate zašto? Jer nema tko drugi. Ja ne mogu raditi umjesto njih jer od ljudske anatomije znam samo di su mi ruke i di su mi noge. Ne možete ni vi jer vjerojatno u zadnje vrijeme ne znate ni di vam je glava. I zato što ove godine drastično više ljudi nego ranijih zima ne može samostalno disati (a za one koji nisu pratili biologiju u školi, kad prestaneš disat umreš) - zato nama koji znamo samo otprilike di su nam ruke, noge i glava, ali ipak dišemo, nema tko pružiti medicinsku skrb. 

I zato nije kul Stožer, nisu kul antimaskeri, nisu kul ljudi koji odmahuju rukom samo zato što trenutno svi iz njihove obitelji samostalno dišu, i nisu kul festivali fiktivne slobode jer tvoja sloboda završava tamo gdje tuđa počinje. Da je cijela ta ekipa bila kul i razumjela da male promjene u navikama čine veliku razliku, danas bi vjerojatno radili i bircevi i bolnice i adventske kućice. Ovako - cry me a river. 

U sljedećem broju donosimo više o liječenju neplodnosti, zapratite me za više savjeta.

Lp, 

Rđava

Jordan, Kukoč i orbitrek

Znate ono kad dođe travanj, zatopli i izađete iz kuće vježbat vani? Ako ne znate, saznajte više o tome, zdravo je.

Jest da su trake polijepljene po igralištima i da ne smijete ni na jedno, ali evo, ja bezobrazno kršim jer s druge strane ulaza u moje igralište trake nema. Ili to ili ju netko svaki dan potrga pa je zato nema. S te strane dolazim ja i još par ljudi, svi smo na pristojnoj udaljenosti i to je okej. Ne znam da li oni peru ruke, ali ja ih perem i prije i poslije, pa je isto okej.

I tako iz dana u dan ja bjesomučno dolazim skidat kile na vrtni orbitrek, a 4 metra od mene uglavnom neki momci igraju košarku. Udaljenost među nama je okej, među njima nije, ali što se među njima događa, nije moje da berem brigu.

Kul je što mlađi momci gledaju svoj posao jednako kao i ja. Stariji prdonje, on the other hand, imaju neke stare navade kojih se očito ne misle riješit. Oni uglavnom dođu i igraju tu košarku čisto proforma, a efektivno promatraju i gnjave ženskadiju koja tu dolazi svojim poslom.

Prolazim ja tako, kao i svaki dan, igralištem da dođem do orbitreka, a lokalni Jordan i Kukoč počnu sa mnom pričati. Ja njih ne znam, oni ne znaju mene, ali osjete se pozvanima obratiti ženi koja pored njih prolazi i pitati ju da zaigra s njima. Ne nužno košarku, nije specificirano.

Nemam ja straha. Za one koji ne znaju, ja sam pravo luda ko kupus, i te verbalne loptice lokalnih zemljačina me nisu skretale s puta ni kad sam bila dobar plijen, a kamoli da će sada. Moj cilj je orbitrek i ja do njega, stari moj prdonjo, prođem preko tebe bez gledanja. To što ti nastavljaš s pričom, drugi je par rukava i lagano me smeta.

Jer Jordan i Kukoč ne staju. Nije bilo mog prelaska sa sprave na spravu kojeg nisu popratili gledanjem i komentiranjem.

Vidi kako ona to radi.
Ma vidi ti nju.
Sad sam izgubio jer sam u nju gledao.
Hoćeš sad jednu partiju s nama?

Cure, žene, majke, kraljice, princeze, none, bake i babe - sve su ovo stoput čule. Mršave, debele, zgodne, ružne, malih cica, velikih cica, male guzice, velike guzice... nebitno, žene svih dimenzija i oblika su ovo masu puta doživjele. Jedini preduvjet je da imaš sve zube, ne preširoku odjeću i malo dužu kosu. Ovo kad je kraća si malo ko dečko, a nitko ne želi ispast peder.

I sve one su se takvima nelagodno nasmiješile, ubrzale korak i na povratku prošle obilaznim putem da ih izbjegnu. Moje pitanja za sve njih je: ZAŠTO?

Ako se smiješiš, a bed ti je, nikome nisi dala na znanje da ti je bed. Smiješak ne znači "neugodno mi je, nemoj," nego znači "o, baš kul." A nije ti kul.

Ako ubrzaš korak, znači da se bojiš. Ako daš na znanje da se bojiš, lakši si, bolji i zanimljiviji plijen. Zakon prirode je tu vrlo jasan. Čak i kad se bojiš, nemoj dat na znanje da se bojiš ikoga ikad.

Ako odeš obilaznim putem i izbjegneš idiote, oni nikad neće saznat da su bili idioti. To ne vrijedi ako je potpuni mrak i jedini prisutni ljudi su navedeni idioti - u tom slučaju, pliz, odi obilaznim putem i požuri doma. Muka mi je što to moram reći, ali zasada to zbog svoje sigurnosti moraš.

Poanta je u tome da sada budeš pametna i hrabra da tvoje kćeri ne bi morale trčat obilaznim putevima kući. Zato ako možeš, ipak prođi istim putem kojim si i došla, jer ti ideš svojim putem i ne sklanjaš se nikome, a najmanje bezobraznim lajavcima. Nemoj zvati tatu, brata, dečka ni muža da te prate natrag - ne skrivaj se iza drugih muškaraca da te prvi ne bi dirali, jer iz tog začaranog kruga onda nema izlaza. Ne dopuštaj im da ti se obraćaju na način koji ti ne odgovara. Odbrusi. Grizi. Psuj. Ne srami se reći nikome da razguli. I ne daj se smesti samo zato što oni neće shvatit.

Zbilja neće shvatit, prozvat će te histeričnom glupačom, u 99% slučajeva se samo odmaknut od tebe i sljedećih tjedan dana obratit će se ravno nula žena. Ali kužiš - to je uspjeh. Dala si tjedan dana predaha drugim curama. Ako neka druga za tjedan dana napravi isto, to je još tjedan dana. To se može proširiti brže od koronavirusa. Zamisli samo svijet u kojem smiješ nosit što želiš, ići gdje želiš i kad želiš, bez da ti netko dobacuje komentare koje ne želiš. Kul je, jel'da?

E pa umjesto idiotima, takvom svijetu se smješkaj 😉

Kombinatorika i vjerojatnost

Novi mjesec, nova Rđava!

Ne, Rđava je ista, ali zatvorena u kući ima i vremena i ideja.

S današnjim danom Rđava je došla do spoznaje da neće ostvariti svoj naum, htjela je baciti sve niz rijeku i prespavati ostatak života. Za one koji nisu shvatili kroz tri teksta o jajnicima i mudima, Rđava i njen čoek ne uspijevaju napraviti dijete. Vele da je još rano za tugovanje jer nije prošla ni godina dana, ali zaista nije rano. Kad si okružen ljudima kojima je to uspjelo bez po muke čak i s lošijim zdravstvenim stanjem nego što ga imamo mi, starijima nego što smo mi, čak i onima pod stresom i sekiracijom, ili pod potpunom nebrigom o biološkim zakonitostima izrade djece - nije rano.

Rđava je s 15 godina napravila prvi plan: imati dijete s 30, otac nebitan, samohrano majčinstvo je top. Do tridesete nije imala niti realan posao, niti set spermija. S 28 je shvatila da će točno tako i biti pa se prilagodila: izlazila van do autodestrukcije (da iskoristi vrijeme!) i pomakla plan na tridesettreeću, jer 33 je fora broj (s obje strane isti!), a situacija ne može ostat ista toliko dugo.

U tridesetoj je nenadano dobila priliku upoznati čovjeka zbog kojeg je promijenila petnaestogodišnji plan o samohranom majčinstvu. Njega je dan-danas zaista šteta škartati i za sve planove svijeta ne bi vrijedilo. Ali kad nemaš ni stabilna ni prosječna primanja, bed ti je uopće spominjati da hoćeš imati dijete. Imaš dojam da nisi dostojan toga. Znaš koliko koštaju pelene, hrana, mini odjeća, mini igračke, vrtić, obrazovanje... i znaš da nemaš što ponuditi na taj stol pa te sram.

Dok smo došli do kakve-takve ako ne sigurnosti, onda barem hrabrosti, tridesettreća je prohujala. Ali Rđava se nije dala smesti, napravila je novi plan! Zaključila je da treba roditi u 2020. jer je to lijepa, okrugla godina, i taman roditi s 35, jer je to isto lijepa okrugla godina. S današnjim danom i taj plan je pao u vodu i to me doslovno slomilo.

Nemam više gdje tražiti lijepe brojeve, a da budu u gabaritima biološkog sata. Nemam kamo postaviti fiksni cilj u koji ću gledati. Imam pred sobom glupe godine, glupe brojke, i nijedan od tih datuma ne izgleda mi dovoljno bitan da postane sljedeća točka planiranja. Izgubljena sam.

I vi sigurno znate minimalno jedan par koji prolazi kroz ovakva sranja. Neki su došli do zida, neki će tek doći, neki će ga samo vidjeti iz daleka, ali za sve njih nije bitno jeste li im obitelj, prijatelji ili poznanici. Ako ne prolazite kroz isto što i oni, oni od vas malo toga trebaju, a ono što SIGURNO ne trebaju, i to NEMOJTE raditi, je sljedeće:

1) Nemojte govoriti da će se desiti baš onda kad se prestaneš nadati i planirati. 
Ne znaš. Možda hoće baš tada, možda će prije, možda neće nikada. Niti ti imaš pojma, niti se ja mogu prestati nadati prije menopauze. Zato je ta rečenica prazna ko ptičja koščica i jedine emocije koje u nama izaziva su tuga i nemoć, a to nam ne treba, hvala lijepa, doviđenja.

2) Nemojte govoriti da će se desiti onda kada treba/kad je suđeno/kada Bog odluči.
Prvo, ne vjeruju svi ni u Boga ni u sudbinu. Oni koji ne vjeruju će se raspizdit.
Drugo, čak i oni koji vjeruju, ne mogu shvatiti zašto je bilo suđeno manijaku na Pagu da napravi četvoro djece i sve ih pobaca s balkona, a tebi nikako da dođe pravi trenutak za jedno koje ne bi bacio s balkona. Tu nema višeg, nedokučivog plana za ičije dobro, niti ta basna ima pouku. To je čisti kaos, i nemojte nam prodavati muda pod bubrege da nije, jer nas to neopisivo rastužuje.

3) Nemojte govoriti da se moramo opustiti.
Time odmažeš više nego ičime. Instiktivna reakcija svake psihe na ovo je inat. Ne mora se ništa osim umrijet, a po nekim religijama ni to, tako da u troskocima molim. Priče o tome da se "desilo" svima koji su se opustili su bajke za one koji ne poznaju osnove biologije. Oni koji znaju osnove biologije, znaju da stres ne valja nizašto i da je faktor većine zdravstvenih problema, ali i da je sastavni dio svačijeg života, a da nekim čudom bebe nastaju bez obzira. Ne brkajte lončiće općeg zdravlja i reproduktivnog zdravlja jer ćete nas samo iznervirati još više, i onda ste džaba popovali.

4) Nemojte pitati ima li novosti.
Nema. Čak i kad ih bude, nećeš ih znati do samoga kraja. Nemoj to pitati ni nas ni naše roditelje, braću i sestre, bližu i dalju rodbinu. To je najbolnije pitanje koje se može postaviti. Ako nema novosti, podsjetili ste nas da nema. Zbog tog pitanja ona će opet plakati u jastuk kao i onog dana kad je dobila stvari, a on će dati sve od sebe da ne bude tužan i da ju digne ponovno na noge. Ako ima novosti, mi ih se nećemo usuditi reći do samoga kraja. Zato izbrišite to pitanje iz vokabulara. Sve drugo znači da namjerno čačkate bolne rane i kao takvi nam u životu ne trebate.

5) Nemojte imati očekivanja.
Ovo se nadovezuje na (4). Ponekad ne morate ništa konkretno pitati, ali neverbalna komunikacija i simpatični komentari nam daju na znanje da nas čekate ko zapete puške. Nemojte. Mind your own goddamn business dok vam ne kažemo drugačije. Ne očekujte od nas da ćemo s vama dijeliti sve što prolazimo. Možda hoćemo, možda nećemo, pustite nama da napravimo prvi korak.

6) Budite nam podrška kad vas to zamolimo.
Kad napravimo taj korak prema vama, nemojte nas ignorirati pod parolom da se niste šteli mešat. Ono kad hoćeš pružiti potporu samo pod svojim uvjetima, na svoj način i svojim tempom - hvala, to ne treba.

7) Nemojte nam zamjeriti ako ponekad ne možemo uživati u vašoj djeci.
Ova ide na naš račun. Većinu vremena možemo uživati s vama i veseliti se prvim smješkićima, zubićima, koracima, riječima. Ali ponekad ne možemo. Barem jednom mjesečno ne možemo voljeti vašu djecu koju inače obožavamo. S vremena na vrijeme naša praznina previše boli, i u takvim danima, kad nam gurnete svoju djecu pod nos, ta praznina se još malo produbi. Nitko nije kriv, to nije ništa osobno ni trajno. To je samo prirodna psihološka reakcija koja dođe i prođe, i nemojte nas mrziti zbog nje.

Ako nas nakon ovog seta uputa niste odlučili izbaciti iz života, ima jedna stvar koju nam smijete reći, i evo, ja ću je zapisati za vas:

Ne, nema univerzalnih pravila. Igrate loto i ne znate koji će brojevi izaći, niti imate pojma koje kolo će vam biti dobitno. Ali u ovoj lutriji, zakoni kombinatorike i vjerojatnosti su ipak na vašoj strani.

Tri majmuna i uplatnica

Ova šašava koronavirus pandemija rezultirala je i četvrtim tekstom u mjesecu ožujku 2020., radujte se narodi!

Čovjek u izolaciji stvarno dobije ekstra vremena i počne se svačim bavit. Ja sam tako počela proučavati neke moderne gurue u nadi da ću si pronaći dugotrajan izvor zabave. I pronašla sam bunar bez dna!

Kao netko tko je izučio dosta istočnjačkih učenija, ne mogu lagat i reć da dio ukupnih guru naklapanja ne drži vodu. Ameri su si to pojednostavili u "When life gives you lemons, make a lemonade." Meni je na neki lud način lijepo gledati kako je netko bio dovoljno sposoban da od te izreke napravi priču koja se može izvrtit na bezbroj načina, tako da nikad kraja nema, i da ju proda. Za masne pare proda. Bude mi jednostavno žao da se nisam prva sjetila.

Ono što me boli je što se danas za velik novac prodaje jeftina priča. Pa između svega ostalog kaže da:

1) Ako problem ne nazoveš problemom, onda nije problem;
2) Izolacija nam čini dobro jer se nećemo nalazit i pričat o problemima.

To dvoje mi je posebno zastrugalo oči baš zato što se većina svijeta upravo sada nalazi u izolaciji ili karanteni, i to je već samo po sebi PROBLEM iz kojeg slijedi hrpa drugih problema. Nije kikiriki, nije kukuruz, nije šargarepa (jesam, rekla sam to na srpskom jer zvuči bolje), nego je PROBLEM, i nazovi ga pravim imenom. Sve drugo su ova tri majmuna:

Nemoj bit majmun samo zato što su ti neki pametnjakovići rekli da budeš. Inače je evolucija džaba napravila svoje, a koronu onda stvarno možemo isto tako pustit da napravi svoje.

Ako ti neki pametnjaković kaže da dokle god nešto ne imenuješ problemom, to nije problem - tu nešto smrdi, jel'da? Ja nisam vidjela da su ikome uplatnice za struju prestale bit uplatnice samo zato što se pravio da to nisu uplatnice. Mi smo sad usred problema i praviti se da on ne postoji je isto kao i pravit se da ne postoje uplatnice za struju. Ja sam sigurna da postoje ljudi koji se prave da tih uplatnica nema, ali Pernar nije dovoljan da ovrha magično nestane.

Ima ovih nekih starijih Indijaca koji su masne pare zaradili na pametovanju očajnim ljudima, ali znaš šta? Nije mi žao. Jer priča koju su prodali je dobra. Čvrsta. Pomaže. Koristi u svakodnevici. Potiče da radiš na sebi. Nisam od njih čula da je najbolje zaželit želju i pravit se da se ona ostvaruje. Od njih sam čula da je najbolje pustit život da teče kamo je naumio i pratit ga gdje god da ide. To znači ne žmirit pred problemima i uplatnicama, nego živjet zajedno s problemima i uplatnicama. 

Slučajno sam nabasala i na neku pakistansku gospoju u kolicima koja drži govore. Gospoja nije imala lijep život. Imala je u mladosti grdu saobraćajku, ostala potrgana zauvijek, neplodna, ostavljena (od muža koji je saobraćajku skrivio, mind you). Nije dobro, i tko ti proda priču da je to dobro, čini te majmunom, dakle ne budi majmun. Sama gospoja veli da nije dobro, da je plakala i vikala na život šta joj je to dao kad je ona htjela nešto drugo. Ali onda je skužila da nema druge nego s tim živjet najbolje kako zna i napravila si je tu poslovičnu limunadu od životnih limuna. Usvojila je ostavljenog bebača, zaradila je poprilično para na inspirativnim govorima. Sigurno bi radije sve to mijenjala za noge, ali ne može pa je uzela najbolje iz ponude. Kaže da je OK što je život težak jer ako tako odlučiš, to te oblikuje u boljeg čovjeka. I zahvalna je na svom teškom životu jer zna da bez njega ne bi bila pametna kao što je sad.

Sklona sam se složit s tim Pakistancima i Indijcima. Mi smo, recimo, s tom koronom i potresom u Zagrebu dobili hrpu limuna. Ne pečenu janjetinu, nego tonu kiselih limuna. A učenje kaže: 

Nemoj se pretvarat da si dobio pečenu janjetinu, nego napravi tu limunadu i ne budi majmun. (Rđava domaćica)

Mali čovjek, droga, luk i rakija

Ovo je treći put u mjesec dana da piskaram po internetima, što znači da je drek udario u ventilator.

U jeku epidemije koronavirusa možemo samo sjedit i čekat totalni lockdown kroz koji dan. A onda ću se tek natrkeljat svačega!

Naime, stožer civilne zaštite ne traži od ljudi da budu doma zato što ti uhljebnički birokrati koje plaćamo da džabalebare ne znaju šta bi sa sobom. Stožer civilne zaštite to traži jer se koronavirusom može zarazit netko za koga će to bit fatalno. Mislim da smo svi skupa svjesni, zajedno sa stožerom, da naše zdravstvo ne može hendlat toliko bolesnih Hrvata koliko bi ih moglo bit. I zato bi Hrvati trebali ostat doma, jer ako ima zaraze, onda ona ostaje u četiri zida, baš onako kako želite da pederi ostanu.

Ja ću iskreno reć da još uvijek ne kužim u potpunosti dramatičnost te korone. Svi simptomi su klasična sezonska viroza; zbog jedne takve sam prije dvije godine završila na hitnoj, udahnula malo kisika i poslana doma. Imam ja tu nešto alergijske astme, ali pluća su mi trenutno u top formi i uopće se ne bojim koliko bih trebala. Ne da mi se ležat i ništa ne radit, ali ej - ne dao bog većeg zla od dva tjedna Netflixa i HBO-a.

Ono što kužim je da ja možda već tjednima nosim taj virus u sebi, a da nemam pojma jer nisam bolesna. Ako je tako, neću nikad saznat, ali ću ga prenosit dalje i s mene može prijeći na nekoga kome neće značit dva tjedna Netflixa i HBO-a, nego priključenje na respirator ili smrt ako respiratora nema dovoljno (a nema). Tih ljudi oko nas ima: teških astmatičara, bronhitičara, alergičara, ljudi s kroničnim i autoimunim bolestima, ljudi kojima je imunitet u banani jer se opravljaju od raka, starih ljudi koji su i bez toga u banani... Ja ne želim bit ni potencijalno odgovorna za zlo koje bi te ljude moglo zadesit samo zato što smo se grebali za isti toaletni papir od lavande. Ako ne želiš ni ti, onda ne bi bilo loše da ostaneš doma, a kad moraš u dućan, zaobiđi toaletne papire.

Ja sam uglavnom doma pa nemam pojma, ali vele mi da su ljudi koji se muvaju okolo stekli dojam da su dobili mjesec dana kolektivnog godišnjeg. To mi je top kad se sjetim da je dio tih ljudi dobio pedalu, a da ne ni znaju je li privremena ili trajna. Količina nebrige za sve je tolika da bih i ja malo te droge ako ima.

Druga vrsta pošteno izdrogiranih - jer ja drugog objašnjenja nemam - je ona vrsta koja je službeno dobila izolaciju s razlogom i nadzorom, a nonšalantno izlazi iz kuće, malo među ekipu. Džaba se urla da ne moraš kihat i kašljat da bi bio zarazan. Čini mi se da će se džaba i po džepu opaljivat jer ti je to ko da imaš posla s tinejdžerom koji kad dobije kaznu zasere još malo iz inata. Čisto da te izazove i provjeri ako će stvarno dobit još mjesec dana kazne.

Ja ne kužim dramu, ali slušam ljude koji su se školovali da je kuže. Za dvije godine ovo će biti još jedna sezonska viroza, ali ti školovani ljudi vele da zasad nije i da ostanemo doma dok ne prođe. Što mi više budemo doma, to će prije proć. Stavili su u rizik profit i pare u cijelom svijetu, strmopizdili su burzu, sve su uprskali samo da očuvaju kolektivno zdravlje. Ali ne, mali čovjek zna bolje! Mali čovjek zna da je sve to masonska urota protiv koje se ide lukom i rakijom.

I zbog tog malog, tupog čovjeka, zazivam totalni lockdown čim prije, da ova agonija čim prije završi. Samo, please, njega ostavite s vanjske strane vrata.

Dabogda živio u zanimljivim vremenima

Rekoše da je ovaj naslov kineska kletva. I gle šta su nam priredili 😁

Za početak, moram se spomenuti da je danas dvanaesti mart, što znači da mi je Osmi mart prošao ispod radara, a to nije baš za pohvalu. Ali eto, živim u zanimljiva vremena i imam sve odjednom na pladnju, pa se nisam pravo niti sjetila Osmog marta, osim u tri navrata kad sam dobila tri ruže. Sorry, girl power u srcu 💖

Bit ću bezobrazna sad i reći da Dan žena i girl power u srcu treba bit svaki dan pa s te strane gledano i nije toliki bed zaboravit na Osmi mart. Nemojte si iz glave izbrisati to sad kad vam je cvijeće uvenulo. Pričati o tome zašto je dobro i zdravo bit Rđava domaćica svaki dan više mi se ni ne da. Hoću jednom opet, da se ne zaboravi, ali ne danas.

Zašto ne danas?

Jer danas živim u turbo zanimljiva vremena. Koronavirus se ko naručen s Aliexpressa proširio POSVUDA. Njemu ne znači puno ni Valentinovo, ni Osmi mart, ni vaš rod ni spol. Eventualno ga zanimaju godine jer čujem da se na klince baš ne lovi, ali zato starce kosi. Smrtnost oko 90-te godine života je osobito visoka, pa se pripazite.

Moje mišljenje o ovoj temi ne vrijedi puno jer ja diplomu iz medicine nemam. Imam zato diplomu koja mi daje legitimitet da puno trkeljam, pa ću svakako natrkeljati svoje mišljenje da po svemu što vidim, ovo je ista stvar koja se ponavlja svake zime, a osobito na izmaku zime. Znate ono kad se nakon karnevala jedan u firmi razboli i onda svaki sljedeći tjedan još dvoje? E to.

Sjećam se Stare godine 2016. kad je preko polovice mojih poznanika ležalo doma s temperaturom u totalnoj banani. I ja sam zalegla pola sata prije ponoći, pridigla se da pogledam vatromet (jer s mog prozora je spektakl i neće mi vražja temperatura vatromet pokvarit!), a onda zbatila natrag odakle sam i krenula. Bila je epidemija nečega. Nitko ne zna kako se to zvalo, ali doslovno pola grada je to imalo istovremeno, što znači da se nenormalno brzo širilo. Sada znamo da se ovo zove COVID-19 i prelazi granice kao da iz Sirije bježi. Isto tako znamo da su simptomi isti kao u prehlade za većinu, i kao u gripe za manjinu. Zato ne mogu shvatit paniku jer svake godine 90% nas oboli od iste stvari, samo drugog uzročnika.

Možda će me koštati što ne shvaćam ozbiljnost ovoga, ali zasada mi je napeto gledat ovu histeriju. Malo mi je ko da sam usred filma: stalno otvaram vijesti da se saživim sa dramom, da vidim di su karantene, koliko je oboljelih, kako koja zemlja igra ovaj "Rizik", koje granice se zatvaraju, tko brani ulazak kojoj nacionalnosti. Nije mi fora jer mi vjerojatno propada godišnji u Belgiji za 3 tjedna, ali NIJE ME BRIGA, IĆI ĆU DRUGI PUT, NEMA PREDAJE.

A opet mi je fora jer ako nam zabrane izlazak iz kuće, imam toliko nepogledanog Netflixa i HBO-a, i knjige koje čekaju da sjednem i odmorim. Imam i prst stalno na okidaču Zarinog webshopa i Top Niche parfumerije, ali to čuvam za dane kad stvarno dođe do karantene. Računica je sljedeća: ako moraš bit doma, trošiš manje para, pa ti ostane više, a kad naručiš, dostavljači ionako neće smjet dostavljat do iduće plaće.

Kako sada izgleda, čovječanstvo stvarno namjerava stat i odmorit idućih par tjedana. Osim doktora, oni će radit masu i idu na kolektivni godišnji u lipnju.

Uopće ne znam jel' to dobro ili loše. Slutim da je dobro jer napravit će se mnoga djeca u karanteni, uštedit će se dosta para, ljudi će kontemplirati o smislu života... A opet je i loše jer će nam kad sve to prođe izmislit ekonomsku krizu pa nam nabit poreze, smanjit plaće, dić cijene i tako dalje. Iz nekog razloga, Švicarska vjerojatno jedina u svijetu neće bit u krizi, ali znate već, krug života.

U svemu tome i u hrpi privatnih obaveza, da, totalno sam zaboravila na Dan žena. Ali mi je kul što se odluka da se ne sekiram ni oko Dana žena, ni oko koronavirusa, tako lijepo primila. Može li rđavije od toga?

Mislim da ne može 😉