Tri majmuna i uplatnica

Ova šašava koronavirus pandemija rezultirala je i četvrtim tekstom u mjesecu ožujku 2020., radujte se narodi!

Čovjek u izolaciji stvarno dobije ekstra vremena i počne se svačim bavit. Ja sam tako počela proučavati neke moderne gurue u nadi da ću si pronaći dugotrajan izvor zabave. I pronašla sam bunar bez dna!

Kao netko tko je izučio dosta istočnjačkih učenija, ne mogu lagat i reć da dio ukupnih guru naklapanja ne drži vodu. Ameri su si to pojednostavili u "When life gives you lemons, make a lemonade." Meni je na neki lud način lijepo gledati kako je netko bio dovoljno sposoban da od te izreke napravi priču koja se može izvrtit na bezbroj načina, tako da nikad kraja nema, i da ju proda. Za masne pare proda. Bude mi jednostavno žao da se nisam prva sjetila.

Ono što me boli je što se danas za velik novac prodaje jeftina priča. Pa između svega ostalog kaže da:

1) Ako problem ne nazoveš problemom, onda nije problem;
2) Izolacija nam čini dobro jer se nećemo nalazit i pričat o problemima.

To dvoje mi je posebno zastrugalo oči baš zato što se većina svijeta upravo sada nalazi u izolaciji ili karanteni, i to je već samo po sebi PROBLEM iz kojeg slijedi hrpa drugih problema. Nije kikiriki, nije kukuruz, nije šargarepa (jesam, rekla sam to na srpskom jer zvuči bolje), nego je PROBLEM, i nazovi ga pravim imenom. Sve drugo su ova tri majmuna:

Nemoj bit majmun samo zato što su ti neki pametnjakovići rekli da budeš. Inače je evolucija džaba napravila svoje, a koronu onda stvarno možemo isto tako pustit da napravi svoje.

Ako ti neki pametnjaković kaže da dokle god nešto ne imenuješ problemom, to nije problem - tu nešto smrdi, jel'da? Ja nisam vidjela da su ikome uplatnice za struju prestale bit uplatnice samo zato što se pravio da to nisu uplatnice. Mi smo sad usred problema i praviti se da on ne postoji je isto kao i pravit se da ne postoje uplatnice za struju. Ja sam sigurna da postoje ljudi koji se prave da tih uplatnica nema, ali Pernar nije dovoljan da ovrha magično nestane.

Ima ovih nekih starijih Indijaca koji su masne pare zaradili na pametovanju očajnim ljudima, ali znaš šta? Nije mi žao. Jer priča koju su prodali je dobra. Čvrsta. Pomaže. Koristi u svakodnevici. Potiče da radiš na sebi. Nisam od njih čula da je najbolje zaželit želju i pravit se da se ona ostvaruje. Od njih sam čula da je najbolje pustit život da teče kamo je naumio i pratit ga gdje god da ide. To znači ne žmirit pred problemima i uplatnicama, nego živjet zajedno s problemima i uplatnicama. 

Slučajno sam nabasala i na neku pakistansku gospoju u kolicima koja drži govore. Gospoja nije imala lijep život. Imala je u mladosti grdu saobraćajku, ostala potrgana zauvijek, neplodna, ostavljena (od muža koji je saobraćajku skrivio, mind you). Nije dobro, i tko ti proda priču da je to dobro, čini te majmunom, dakle ne budi majmun. Sama gospoja veli da nije dobro, da je plakala i vikala na život šta joj je to dao kad je ona htjela nešto drugo. Ali onda je skužila da nema druge nego s tim živjet najbolje kako zna i napravila si je tu poslovičnu limunadu od životnih limuna. Usvojila je ostavljenog bebača, zaradila je poprilično para na inspirativnim govorima. Sigurno bi radije sve to mijenjala za noge, ali ne može pa je uzela najbolje iz ponude. Kaže da je OK što je život težak jer ako tako odlučiš, to te oblikuje u boljeg čovjeka. I zahvalna je na svom teškom životu jer zna da bez njega ne bi bila pametna kao što je sad.

Sklona sam se složit s tim Pakistancima i Indijcima. Mi smo, recimo, s tom koronom i potresom u Zagrebu dobili hrpu limuna. Ne pečenu janjetinu, nego tonu kiselih limuna. A učenje kaže: 

Nemoj se pretvarat da si dobio pečenu janjetinu, nego napravi tu limunadu i ne budi majmun. (Rđava domaćica)

Mali čovjek, droga, luk i rakija

Ovo je treći put u mjesec dana da piskaram po internetima, što znači da je drek udario u ventilator.

U jeku epidemije koronavirusa možemo samo sjedit i čekat totalni lockdown kroz koji dan. A onda ću se tek natrkeljat svačega!

Naime, stožer civilne zaštite ne traži od ljudi da budu doma zato što ti uhljebnički birokrati koje plaćamo da džabalebare ne znaju šta bi sa sobom. Stožer civilne zaštite to traži jer se koronavirusom može zarazit netko za koga će to bit fatalno. Mislim da smo svi skupa svjesni, zajedno sa stožerom, da naše zdravstvo ne može hendlat toliko bolesnih Hrvata koliko bi ih moglo bit. I zato bi Hrvati trebali ostat doma, jer ako ima zaraze, onda ona ostaje u četiri zida, baš onako kako želite da pederi ostanu.

Ja ću iskreno reć da još uvijek ne kužim u potpunosti dramatičnost te korone. Svi simptomi su klasična sezonska viroza; zbog jedne takve sam prije dvije godine završila na hitnoj, udahnula malo kisika i poslana doma. Imam ja tu nešto alergijske astme, ali pluća su mi trenutno u top formi i uopće se ne bojim koliko bih trebala. Ne da mi se ležat i ništa ne radit, ali ej - ne dao bog većeg zla od dva tjedna Netflixa i HBO-a.

Ono što kužim je da ja možda već tjednima nosim taj virus u sebi, a da nemam pojma jer nisam bolesna. Ako je tako, neću nikad saznat, ali ću ga prenosit dalje i s mene može prijeći na nekoga kome neće značit dva tjedna Netflixa i HBO-a, nego priključenje na respirator ili smrt ako respiratora nema dovoljno (a nema). Tih ljudi oko nas ima: teških astmatičara, bronhitičara, alergičara, ljudi s kroničnim i autoimunim bolestima, ljudi kojima je imunitet u banani jer se opravljaju od raka, starih ljudi koji su i bez toga u banani... Ja ne želim bit ni potencijalno odgovorna za zlo koje bi te ljude moglo zadesit samo zato što smo se grebali za isti toaletni papir od lavande. Ako ne želiš ni ti, onda ne bi bilo loše da ostaneš doma, a kad moraš u dućan, zaobiđi toaletne papire.

Ja sam uglavnom doma pa nemam pojma, ali vele mi da su ljudi koji se muvaju okolo stekli dojam da su dobili mjesec dana kolektivnog godišnjeg. To mi je top kad se sjetim da je dio tih ljudi dobio pedalu, a da ne ni znaju je li privremena ili trajna. Količina nebrige za sve je tolika da bih i ja malo te droge ako ima.

Druga vrsta pošteno izdrogiranih - jer ja drugog objašnjenja nemam - je ona vrsta koja je službeno dobila izolaciju s razlogom i nadzorom, a nonšalantno izlazi iz kuće, malo među ekipu. Džaba se urla da ne moraš kihat i kašljat da bi bio zarazan. Čini mi se da će se džaba i po džepu opaljivat jer ti je to ko da imaš posla s tinejdžerom koji kad dobije kaznu zasere još malo iz inata. Čisto da te izazove i provjeri ako će stvarno dobit još mjesec dana kazne.

Ja ne kužim dramu, ali slušam ljude koji su se školovali da je kuže. Za dvije godine ovo će biti još jedna sezonska viroza, ali ti školovani ljudi vele da zasad nije i da ostanemo doma dok ne prođe. Što mi više budemo doma, to će prije proć. Stavili su u rizik profit i pare u cijelom svijetu, strmopizdili su burzu, sve su uprskali samo da očuvaju kolektivno zdravlje. Ali ne, mali čovjek zna bolje! Mali čovjek zna da je sve to masonska urota protiv koje se ide lukom i rakijom.

I zbog tog malog, tupog čovjeka, zazivam totalni lockdown čim prije, da ova agonija čim prije završi. Samo, please, njega ostavite s vanjske strane vrata.

Dabogda živio u zanimljivim vremenima

Rekoše da je ovaj naslov kineska kletva. I gle šta su nam priredili 😁

Za početak, moram se spomenuti da je danas dvanaesti mart, što znači da mi je Osmi mart prošao ispod radara, a to nije baš za pohvalu. Ali eto, živim u zanimljiva vremena i imam sve odjednom na pladnju, pa se nisam pravo niti sjetila Osmog marta, osim u tri navrata kad sam dobila tri ruže. Sorry, girl power u srcu 💖

Bit ću bezobrazna sad i reći da Dan žena i girl power u srcu treba bit svaki dan pa s te strane gledano i nije toliki bed zaboravit na Osmi mart. Nemojte si iz glave izbrisati to sad kad vam je cvijeće uvenulo. Pričati o tome zašto je dobro i zdravo bit Rđava domaćica svaki dan više mi se ni ne da. Hoću jednom opet, da se ne zaboravi, ali ne danas.

Zašto ne danas?

Jer danas živim u turbo zanimljiva vremena. Koronavirus se ko naručen s Aliexpressa proširio POSVUDA. Njemu ne znači puno ni Valentinovo, ni Osmi mart, ni vaš rod ni spol. Eventualno ga zanimaju godine jer čujem da se na klince baš ne lovi, ali zato starce kosi. Smrtnost oko 90-te godine života je osobito visoka, pa se pripazite.

Moje mišljenje o ovoj temi ne vrijedi puno jer ja diplomu iz medicine nemam. Imam zato diplomu koja mi daje legitimitet da puno trkeljam, pa ću svakako natrkeljati svoje mišljenje da po svemu što vidim, ovo je ista stvar koja se ponavlja svake zime, a osobito na izmaku zime. Znate ono kad se nakon karnevala jedan u firmi razboli i onda svaki sljedeći tjedan još dvoje? E to.

Sjećam se Stare godine 2016. kad je preko polovice mojih poznanika ležalo doma s temperaturom u totalnoj banani. I ja sam zalegla pola sata prije ponoći, pridigla se da pogledam vatromet (jer s mog prozora je spektakl i neće mi vražja temperatura vatromet pokvarit!), a onda zbatila natrag odakle sam i krenula. Bila je epidemija nečega. Nitko ne zna kako se to zvalo, ali doslovno pola grada je to imalo istovremeno, što znači da se nenormalno brzo širilo. Sada znamo da se ovo zove COVID-19 i prelazi granice kao da iz Sirije bježi. Isto tako znamo da su simptomi isti kao u prehlade za većinu, i kao u gripe za manjinu. Zato ne mogu shvatit paniku jer svake godine 90% nas oboli od iste stvari, samo drugog uzročnika.

Možda će me koštati što ne shvaćam ozbiljnost ovoga, ali zasada mi je napeto gledat ovu histeriju. Malo mi je ko da sam usred filma: stalno otvaram vijesti da se saživim sa dramom, da vidim di su karantene, koliko je oboljelih, kako koja zemlja igra ovaj "Rizik", koje granice se zatvaraju, tko brani ulazak kojoj nacionalnosti. Nije mi fora jer mi vjerojatno propada godišnji u Belgiji za 3 tjedna, ali NIJE ME BRIGA, IĆI ĆU DRUGI PUT, NEMA PREDAJE.

A opet mi je fora jer ako nam zabrane izlazak iz kuće, imam toliko nepogledanog Netflixa i HBO-a, i knjige koje čekaju da sjednem i odmorim. Imam i prst stalno na okidaču Zarinog webshopa i Top Niche parfumerije, ali to čuvam za dane kad stvarno dođe do karantene. Računica je sljedeća: ako moraš bit doma, trošiš manje para, pa ti ostane više, a kad naručiš, dostavljači ionako neće smjet dostavljat do iduće plaće.

Kako sada izgleda, čovječanstvo stvarno namjerava stat i odmorit idućih par tjedana. Osim doktora, oni će radit masu i idu na kolektivni godišnji u lipnju.

Uopće ne znam jel' to dobro ili loše. Slutim da je dobro jer napravit će se mnoga djeca u karanteni, uštedit će se dosta para, ljudi će kontemplirati o smislu života... A opet je i loše jer će nam kad sve to prođe izmislit ekonomsku krizu pa nam nabit poreze, smanjit plaće, dić cijene i tako dalje. Iz nekog razloga, Švicarska vjerojatno jedina u svijetu neće bit u krizi, ali znate već, krug života.

U svemu tome i u hrpi privatnih obaveza, da, totalno sam zaboravila na Dan žena. Ali mi je kul što se odluka da se ne sekiram ni oko Dana žena, ni oko koronavirusa, tako lijepo primila. Može li rđavije od toga?

Mislim da ne može 😉

Početak sage o mudima

Moja saga o jajnicima danas završava. Ona o mudima tek počinje jer muda je pametno metaforički imat.

Znala sam i prije da nam je zdravstveni sustav u kolapsu, ali tek sam sada pravo na svojoj koži iskusila u kolikom. Moja saga o jajovodima (vidi tekst ovdje) završila je sretno i zadovoljno čim sam stigla u ruke doktorici koja ih je sposobna pregledati lijevom nogom. Nije se išla pravit važna i sve je napravila rukama, ali mislim da je pratila recept za zadovoljnog pacijenta. Sastojci su sljedeći:

1) Popričaj s pacijentom unaprijed. Objasni mu što ćeš mu napraviti i zašto. Ne muljaj jer čak i bedasti pacijent zna nanjušiti kad mu lažeš. Reci mu kako bi se mogao osjećati i koji od tih osjećaja je normalan, čisto da ne paničari bezveze.

2) Kad dođe Dan D i pacijent uđe u tvoj brlog, nemoj da mu se čini da je ušao u brlog. Nabaci pošalicu, reci nešto simpatično. Tretiraj ga kao da ti je u ordinaciju ušlo uplašeno, ali bistro dijete.

3) Ako mu možeš dati medicinska sredstva za smanjenje boli ili olakšanje stresa - daj mu. Dvajsprvo stoljeće je, nit' moramo tankat ljude i rane alkoholom, nit' ih moramo pustit da se muče zbog nedostatka opcija.

4) Znaj šta radiš. Kužim ja da se nitko ne rodi diplomiran i da je puno toga stvar prakse, ali dat malo emocije u znanje zlata vrijedi. Svaki pacijent je priča za sebe, probaj skužit koja je priča pred tobom. Sve iz udžbenika su ti samo natuknice po kojima radiš, ne okvir unutar kojeg se svi moraju potrpat.

5) Daj profesionalan, ali razuman savjet, koji će pacijentu zvučat kao da se kužite, samo što ti imaš jaču diplomu na ovu temu pa je logično da te posluša.

Nakon svega što se desilo, prilično sam sigurna da mi je prvu traumu uzrokovala ekipa bez iskustva. To je za razumjet. I frizerka koja friško maturira te ne ošiša kako treba jer za neke stvari treba vremena. Ali kosa naraste, a traume ostaju u kutku mozga.

Ono što stalno pričaju po medijima da mi nemamo liječnika - da, mi zaista nemamo liječnika koji su u stanju minimizirati traume. Oni koji imaju znanje, iskustvo i snagu otišli su negdje drugdje. Oni koji su ostali, ne stignu vodit ni vlastiti tim ni vlastite pacijente. Ja sam u biti skroz imala sreće što me ova doktorica imala gdje ugurat u raspored.

Kažu ljudi u ovakvim situacijama da se tu ne može ništa. Tako je kako je. Ne može se iz te kože. Nema. Ja - da budem skroz iskrena - ne volim ljude koji to kažu, ali vidim gdje i kako su mi korisni. Jer što je više ovih bez muda što sliježu ramenima, to više prostora imaju oni koji se hoće i znaju izboriti za svoja prava.

To će, nažalost, ići preko leđa ljudi koji to nisu zaslužili. Ići će preko leđa ljudi poput ove odlične doktorice koja me ugurala u raspored, znala pravilno namjestit i sjetila se omogućit mi pokoju blagodat moderne medicine. Ići će preko takvih leđa dok i ona ne odu. I kad sva leđa za šibanje odu, ostat će slijegači ramenima i mudonje.

A kad mudonje pojedu slijegače ramenima za doručak, ručak će im biti ona ekipa čiji je platni razred bacio sistem na koljena.