Imati jajnike u 21. stoljeću

Jeste li ikad probale provjeriti prohodnost svojih jajovoda? Evo, ja jesam. Probala sam.

Interesantan je to pregled, nema šta. Imam cijeli jedan doživljaj za ispričati o njemu, pa evo stiže. 

Prije nego uđeš unutra, vele ti da se moraš popiškiti. Pa se popiškiš, uđeš i ako si nepametan (tj. nepametna, jer muški rod tu nema šta ponudit za bolnički stol) nemaš pojma što te čeka. Pitaš na licu mjesta, jer si svjesna da si bila nepametna, da li to šta boli, da li ćeš moći voziti poslije jer si došla autom sama. Nemaš frke, ne boli ništa, samo je malo neugodno. Žene se nakon tog pregleda ustanu i odu ko da ništa nije bilo. Ko bog, legneš s nogama u zraku, znaš već ko i inače kod ginekologa (ko ne zna, informirati se). Jedan od doktora je zgodan, znači top. Ljubazni su, sve rade na pomalo. Malo ultrazvukića, malo cjevčica, malo šprice s vodom, sve za deset. Pa ti kažu da je osjećaj onako, kao mensturalna bol. Muškići koji ovo čitaju neće se moć povezat jer nema usporedbe u odnosu na muda, ali recimo da su vam to tupi grčevi. Sad kad je svima jasno - istinu su rekli, ja sam stvarno pomislila da ću dobit stvari naočigled.

I stvarno nije bilo problema jer se sve događa pomalo. Sve dok se ne prestane događat pomalo i postane naglo. Ima taj jedan momenat kad vam potrpaju bogaoca unutra i kad naglo okrene na osjećaj kao da vas netko iznutra pali vatrom. I to nije bol koja se počne raspršivat kad prestanu. Jok, ova se samo utiskuje dublje unutra i prži. I ti ne znaš šta ćeš, jer ležiš s nogama u zraku, bez gaća, s tri doktora i jednom sestrom koji imaju naglo čuđenje u svijetu. Zašto ova vrišti? U čemu je problem? Druge ne vrište. 

Nakon tri pokušaja zaključili su da me nema smisla maltretirati. Pitala sam može li se dati anestezija, dobila sam odgovor da ova pretraga ionako nije nužna. Kad se odlučiš na dijete, ne moraš biti u top formi - samo dođi da ti sprčkaju bebu u padelici i to je to. 

Izašla sam van s idejom da sam posebna biljka, preosjetljiva. I jesam, ja nemam posebno velik prag tolerancije na bol. Izašla sam van pod dojmom da se djeca sada pod normalno prave u padelicama umjesto pod plahtama. I izašla sam van  uvjerena da je normalno za ženu da trpi bez vrištanja.

Kad su izašle u javnost sve one žene sa svjedočanstvima što su istrpile dok su bile trudne i dok su rađale, kad su govorile o svojim traumama iz bolnice - ja nisam znala o čemu pričaju. Slutila sam, i pisala sam o tome, jer sam mogla zamislit kako to mora bit. Ali nisam u biti imala pojma. Kužila sam to otprilike koliko muškarac kuži menstualne bolove. Ruku na srce, ni sad ne kužim. Prošla sam tek sitan, nebitan pregled, koji ne bi smio biti tako bolan. Bit će da sam ja, da je u meni problem.

I onda je Rđava - ne budi lijena - prokopala malo dublje u temu i dobila sljedeće informacije od drugih žena:

Rekli su mi da trebam doći s pratnjom jer je postupak bolan. 

Skoro sam se izvrnula od boli. 

Mislila sam da ću se onesvijestiti od boli. 

Ne znam kako sam preživjela. 

Jedva sam nažicala sredstvo protiv bolova. 

Ja sam osjetila i pod anestezijom. 

Je li moguće da doktori o ovome nemaju pojma? Zar žene zbilja šute i trpe u sebi do te mjere da liječnici nemaju pojma koliko im je nepodnošljivo teško, pa se čudom čude kad neka posebna pahuljica vrišti? Ili tu netko nekome ne govori istinu, poput one da Hrvatska nema dovoljno anesteziologa. Jer ako mi iskreno kažeš da anesteziologa nema, meni će biti puno lakše nego misliti da je moja bol iznimka na tvom stolu za čačkanje iznutrica.

I ovo zapravo nije ništa u usporedbi s horor pričama iz rodilišta koje smo čitali pred kratko vrijeme. Kad su izašle, kao prava Rđava tupila sam da ću ja jednog dana drugačije, pametnije, da ću doći spremna. A kad ono, već su me sada uspjeli dić na trik i izbezumit pod parolom "druge su izdržale".

Ja ću samo pitati ove koje su izdržale: zašto niste nikad ništa rekle? Zašto pričate o tome potiho među sobom, a ne vičete onima kojima treba vikati? Čega se bojite - da će netko misliti da ste slabe, jadne i osjetljive ako zucnete? 

Jer znate, tužno je da u 21. stoljeću još uvijek mjerimo snagu žene prema tome koliko može podnijeti, umjesto po tome koliko se može za sebe izboriti. 

Samo jednom, majkemi

Znaš onu lijenost kad završe svi zimski blagdani, skinu se božićne lampice, a ti sjedneš i počekaš da život prođe? E to. To je mene i ove godine odvalilo.

Taj unutarnji godišnji sada je završio i ja sad kasnim s komentarima na stvari oko sebe. Al' ne budi lijena, Rđava, spomeni se bitnoga!

Na primjer, spomenula bih se filma "Bombshell" kojeg sam zadnji voz ulovila u kinu. Da sam ga pogledala ranije, možda mi ne bi titrali domaći problemi pred očima, ali ovako mi je baš lijepo naleglo na čelo, ko pršut na domaćeg političara.

Film je to o ženama s Fox Newsa (Amerika, mind you) koje su popizdile i digle tužbu protiv šefa koji ih je što silovao, što samo dražio. I to - za razliku od nekih hrvatskih šefova policije koji su samo jednom - ovaj je to radio mnogo puta kroz mnogo godina. Već tu vidimo razliku između Amerike i Hrvatske: u Hrvatskoj je to SAMO JEDNOM MAJKEMI.

Na stranu što se tu radi o ženama s plaćama i karijerama koje hrvatske žene mogu gledati samo u ovakvom filmu. I na stranu pametnići koji će pitati šta one hoće sad kad su sve dobile preko kreveta. U tom filmu postoji scena koja me smrznula, premda sam očito ili preružna ili preluda da bi mi se desila. Masni stari prdonja u ovom filmu nasrnuo je na dotičnu gospođu, ona mu se izmakla, rekla ne i krenula prema vratima da pobjegne. Na što - jer nije to siledžija, ej! - ju je dotični prdonja pitao kada joj ističe ugovor. Na stranu što pričamo o filmu, ja se iskreno bojim znati koliko je žena u Hrvatskoj dožvjelo sličnu scenu. Znamo za gospođe iz AK Siget. Tko ne zna, može se informirati ovdje. Dalje od toga ne želim ni znat da mi ne dođe mučno na želudac.

Kako bilo, možda i na valu #metoo pokreta, u Americi je za dotične gospođe završilo okej. Možda ne najbolje ikad, ali definitivno okej.

U Hrvatskoj, što se tiče slične priče policajke koju je šef čitavu noć seksualno uznemiravao, na valu "instambulske konferencije" i svih krkana koji su je htjeli srušiti - pojeo vuk magare. Samo jednom se desilo sljedeće:

U jednom trenutku mi je rekao da bi bilo dobro da radim, dobivam dnevnicu i j…. se u isto vrijeme. Spustio je tada svoje sjedalo u ležeći položaj. Tražio je da ja učinim isto. Pojačao je grijanje u automobilu i rekao mi da skinem jaknu ako mi je vruće. Nagnuo se prema meni i dirao me po lijevoj nozi, po bedru. Hvatao me za koljeno i pričao mi da je bivši specijalac. Stalno sam micala njegove ruke i tražila ga da prestane. No, on me uhvatio za bradu i pokušao me poljubiti. Ponovno sam mu rekla da prestane. On je uzvratio da ima vremena do šest sati ujutro. Naglasio je da je uporan i da dobije sve što želi.

Kada se probudio izašao je van mokriti. Po povratku mi je rekao da sam mu mogla pomoći u pišanju. I ponovno me počeo nagovarati na seks. Stalno je ponavljao da još imam vremena predomisliti se. 

Rekao je i kako ga zanima je li p…. uska ili široka, te kako bi moje sise stajale u njegovoj ruci. Tvrdio je kako je uvjeren da i meni fali seks dok sam na terenu, kao i da ću se pokajati ako ne budem imala spolni odnos s njim. Ispitivao me o veličini grudnjaka, govorio da mu se sviđa moja boja kose i očiju. Tražio me da mu pokažem svoje tijelo. To je potrajalo sve do šest sati ujutro.

Ali samo jednom pa kaže sud da nije bed. Vidiš da se i u Americi moralo stoput ponoviti da jedna žena napokon pošandrca, napravi problem i povuče ostale.

U Americi je trebalo masu godina da počnu padat zlostavljači s puno para i debelim vezama. U Hrvatskoj će pak trebati masu godina da najprije krkani počnu Istanbulsku konvenciju izgovarat pravilno, a onda još masu godina da skuže da je "samo jednom" - jednom previše.