Jordan, Kukoč i orbitrek

Znate ono kad dođe travanj, zatopli i izađete iz kuće vježbat vani? Ako ne znate, saznajte više o tome, zdravo je.

Jest da su trake polijepljene po igralištima i da ne smijete ni na jedno, ali evo, ja bezobrazno kršim jer s druge strane ulaza u moje igralište trake nema. Ili to ili ju netko svaki dan potrga pa je zato nema. S te strane dolazim ja i još par ljudi, svi smo na pristojnoj udaljenosti i to je okej. Ne znam da li oni peru ruke, ali ja ih perem i prije i poslije, pa je isto okej.

I tako iz dana u dan ja bjesomučno dolazim skidat kile na vrtni orbitrek, a 4 metra od mene uglavnom neki momci igraju košarku. Udaljenost među nama je okej, među njima nije, ali što se među njima događa, nije moje da berem brigu.

Kul je što mlađi momci gledaju svoj posao jednako kao i ja. Stariji prdonje, on the other hand, imaju neke stare navade kojih se očito ne misle riješit. Oni uglavnom dođu i igraju tu košarku čisto proforma, a efektivno promatraju i gnjave ženskadiju koja tu dolazi svojim poslom.

Prolazim ja tako, kao i svaki dan, igralištem da dođem do orbitreka, a lokalni Jordan i Kukoč počnu sa mnom pričati. Ja njih ne znam, oni ne znaju mene, ali osjete se pozvanima obratiti ženi koja pored njih prolazi i pitati ju da zaigra s njima. Ne nužno košarku, nije specificirano.

Nemam ja straha. Za one koji ne znaju, ja sam pravo luda ko kupus, i te verbalne loptice lokalnih zemljačina me nisu skretale s puta ni kad sam bila dobar plijen, a kamoli da će sada. Moj cilj je orbitrek i ja do njega, stari moj prdonjo, prođem preko tebe bez gledanja. To što ti nastavljaš s pričom, drugi je par rukava i lagano me smeta.

Jer Jordan i Kukoč ne staju. Nije bilo mog prelaska sa sprave na spravu kojeg nisu popratili gledanjem i komentiranjem.

Vidi kako ona to radi.
Ma vidi ti nju.
Sad sam izgubio jer sam u nju gledao.
Hoćeš sad jednu partiju s nama?

Cure, žene, majke, kraljice, princeze, none, bake i babe - sve su ovo stoput čule. Mršave, debele, zgodne, ružne, malih cica, velikih cica, male guzice, velike guzice... nebitno, žene svih dimenzija i oblika su ovo masu puta doživjele. Jedini preduvjet je da imaš sve zube, ne preširoku odjeću i malo dužu kosu. Ovo kad je kraća si malo ko dečko, a nitko ne želi ispast peder.

I sve one su se takvima nelagodno nasmiješile, ubrzale korak i na povratku prošle obilaznim putem da ih izbjegnu. Moje pitanja za sve njih je: ZAŠTO?

Ako se smiješiš, a bed ti je, nikome nisi dala na znanje da ti je bed. Smiješak ne znači "neugodno mi je, nemoj," nego znači "o, baš kul." A nije ti kul.

Ako ubrzaš korak, znači da se bojiš. Ako daš na znanje da se bojiš, lakši si, bolji i zanimljiviji plijen. Zakon prirode je tu vrlo jasan. Čak i kad se bojiš, nemoj dat na znanje da se bojiš ikoga ikad.

Ako odeš obilaznim putem i izbjegneš idiote, oni nikad neće saznat da su bili idioti. To ne vrijedi ako je potpuni mrak i jedini prisutni ljudi su navedeni idioti - u tom slučaju, pliz, odi obilaznim putem i požuri doma. Muka mi je što to moram reći, ali zasada to zbog svoje sigurnosti moraš.

Poanta je u tome da sada budeš pametna i hrabra da tvoje kćeri ne bi morale trčat obilaznim putevima kući. Zato ako možeš, ipak prođi istim putem kojim si i došla, jer ti ideš svojim putem i ne sklanjaš se nikome, a najmanje bezobraznim lajavcima. Nemoj zvati tatu, brata, dečka ni muža da te prate natrag - ne skrivaj se iza drugih muškaraca da te prvi ne bi dirali, jer iz tog začaranog kruga onda nema izlaza. Ne dopuštaj im da ti se obraćaju na način koji ti ne odgovara. Odbrusi. Grizi. Psuj. Ne srami se reći nikome da razguli. I ne daj se smesti samo zato što oni neće shvatit.

Zbilja neće shvatit, prozvat će te histeričnom glupačom, u 99% slučajeva se samo odmaknut od tebe i sljedećih tjedan dana obratit će se ravno nula žena. Ali kužiš - to je uspjeh. Dala si tjedan dana predaha drugim curama. Ako neka druga za tjedan dana napravi isto, to je još tjedan dana. To se može proširiti brže od koronavirusa. Zamisli samo svijet u kojem smiješ nosit što želiš, ići gdje želiš i kad želiš, bez da ti netko dobacuje komentare koje ne želiš. Kul je, jel'da?

E pa umjesto idiotima, takvom svijetu se smješkaj 😉

Kombinatorika i vjerojatnost

Novi mjesec, nova Rđava!

Ne, Rđava je ista, ali zatvorena u kući ima i vremena i ideja.

S današnjim danom Rđava je došla do spoznaje da neće ostvariti svoj naum, htjela je baciti sve niz rijeku i prespavati ostatak života. Za one koji nisu shvatili kroz tri teksta o jajnicima i mudima, Rđava i njen čoek ne uspijevaju napraviti dijete. Vele da je još rano za tugovanje jer nije prošla ni godina dana, ali zaista nije rano. Kad si okružen ljudima kojima je to uspjelo bez po muke čak i s lošijim zdravstvenim stanjem nego što ga imamo mi, starijima nego što smo mi, čak i onima pod stresom i sekiracijom, ili pod potpunom nebrigom o biološkim zakonitostima izrade djece - nije rano.

Rđava je s 15 godina napravila prvi plan: imati dijete s 30, otac nebitan, samohrano majčinstvo je top. Do tridesete nije imala niti realan posao, niti set spermija. S 28 je shvatila da će točno tako i biti pa se prilagodila: izlazila van do autodestrukcije (da iskoristi vrijeme!) i pomakla plan na tridesettreeću, jer 33 je fora broj (s obje strane isti!), a situacija ne može ostat ista toliko dugo.

U tridesetoj je nenadano dobila priliku upoznati čovjeka zbog kojeg je promijenila petnaestogodišnji plan o samohranom majčinstvu. Njega je dan-danas zaista šteta škartati i za sve planove svijeta ne bi vrijedilo. Ali kad nemaš ni stabilna ni prosječna primanja, bed ti je uopće spominjati da hoćeš imati dijete. Imaš dojam da nisi dostojan toga. Znaš koliko koštaju pelene, hrana, mini odjeća, mini igračke, vrtić, obrazovanje... i znaš da nemaš što ponuditi na taj stol pa te sram.

Dok smo došli do kakve-takve ako ne sigurnosti, onda barem hrabrosti, tridesettreća je prohujala. Ali Rđava se nije dala smesti, napravila je novi plan! Zaključila je da treba roditi u 2020. jer je to lijepa, okrugla godina, i taman roditi s 35, jer je to isto lijepa okrugla godina. S današnjim danom i taj plan je pao u vodu i to me doslovno slomilo.

Nemam više gdje tražiti lijepe brojeve, a da budu u gabaritima biološkog sata. Nemam kamo postaviti fiksni cilj u koji ću gledati. Imam pred sobom glupe godine, glupe brojke, i nijedan od tih datuma ne izgleda mi dovoljno bitan da postane sljedeća točka planiranja. Izgubljena sam.

I vi sigurno znate minimalno jedan par koji prolazi kroz ovakva sranja. Neki su došli do zida, neki će tek doći, neki će ga samo vidjeti iz daleka, ali za sve njih nije bitno jeste li im obitelj, prijatelji ili poznanici. Ako ne prolazite kroz isto što i oni, oni od vas malo toga trebaju, a ono što SIGURNO ne trebaju, i to NEMOJTE raditi, je sljedeće:

1) Nemojte govoriti da će se desiti baš onda kad se prestaneš nadati i planirati. 
Ne znaš. Možda hoće baš tada, možda će prije, možda neće nikada. Niti ti imaš pojma, niti se ja mogu prestati nadati prije menopauze. Zato je ta rečenica prazna ko ptičja koščica i jedine emocije koje u nama izaziva su tuga i nemoć, a to nam ne treba, hvala lijepa, doviđenja.

2) Nemojte govoriti da će se desiti onda kada treba/kad je suđeno/kada Bog odluči.
Prvo, ne vjeruju svi ni u Boga ni u sudbinu. Oni koji ne vjeruju će se raspizdit.
Drugo, čak i oni koji vjeruju, ne mogu shvatiti zašto je bilo suđeno manijaku na Pagu da napravi četvoro djece i sve ih pobaca s balkona, a tebi nikako da dođe pravi trenutak za jedno koje ne bi bacio s balkona. Tu nema višeg, nedokučivog plana za ičije dobro, niti ta basna ima pouku. To je čisti kaos, i nemojte nam prodavati muda pod bubrege da nije, jer nas to neopisivo rastužuje.

3) Nemojte govoriti da se moramo opustiti.
Time odmažeš više nego ičime. Instiktivna reakcija svake psihe na ovo je inat. Ne mora se ništa osim umrijet, a po nekim religijama ni to, tako da u troskocima molim. Priče o tome da se "desilo" svima koji su se opustili su bajke za one koji ne poznaju osnove biologije. Oni koji znaju osnove biologije, znaju da stres ne valja nizašto i da je faktor većine zdravstvenih problema, ali i da je sastavni dio svačijeg života, a da nekim čudom bebe nastaju bez obzira. Ne brkajte lončiće općeg zdravlja i reproduktivnog zdravlja jer ćete nas samo iznervirati još više, i onda ste džaba popovali.

4) Nemojte pitati ima li novosti.
Nema. Čak i kad ih bude, nećeš ih znati do samoga kraja. Nemoj to pitati ni nas ni naše roditelje, braću i sestre, bližu i dalju rodbinu. To je najbolnije pitanje koje se može postaviti. Ako nema novosti, podsjetili ste nas da nema. Zbog tog pitanja ona će opet plakati u jastuk kao i onog dana kad je dobila stvari, a on će dati sve od sebe da ne bude tužan i da ju digne ponovno na noge. Ako ima novosti, mi ih se nećemo usuditi reći do samoga kraja. Zato izbrišite to pitanje iz vokabulara. Sve drugo znači da namjerno čačkate bolne rane i kao takvi nam u životu ne trebate.

5) Nemojte imati očekivanja.
Ovo se nadovezuje na (4). Ponekad ne morate ništa konkretno pitati, ali neverbalna komunikacija i simpatični komentari nam daju na znanje da nas čekate ko zapete puške. Nemojte. Mind your own goddamn business dok vam ne kažemo drugačije. Ne očekujte od nas da ćemo s vama dijeliti sve što prolazimo. Možda hoćemo, možda nećemo, pustite nama da napravimo prvi korak.

6) Budite nam podrška kad vas to zamolimo.
Kad napravimo taj korak prema vama, nemojte nas ignorirati pod parolom da se niste šteli mešat. Ono kad hoćeš pružiti potporu samo pod svojim uvjetima, na svoj način i svojim tempom - hvala, to ne treba.

7) Nemojte nam zamjeriti ako ponekad ne možemo uživati u vašoj djeci.
Ova ide na naš račun. Većinu vremena možemo uživati s vama i veseliti se prvim smješkićima, zubićima, koracima, riječima. Ali ponekad ne možemo. Barem jednom mjesečno ne možemo voljeti vašu djecu koju inače obožavamo. S vremena na vrijeme naša praznina previše boli, i u takvim danima, kad nam gurnete svoju djecu pod nos, ta praznina se još malo produbi. Nitko nije kriv, to nije ništa osobno ni trajno. To je samo prirodna psihološka reakcija koja dođe i prođe, i nemojte nas mrziti zbog nje.

Ako nas nakon ovog seta uputa niste odlučili izbaciti iz života, ima jedna stvar koju nam smijete reći, i evo, ja ću je zapisati za vas:

Ne, nema univerzalnih pravila. Igrate loto i ne znate koji će brojevi izaći, niti imate pojma koje kolo će vam biti dobitno. Ali u ovoj lutriji, zakoni kombinatorike i vjerojatnosti su ipak na vašoj strani.