Novi mjesec, nova Rđava!
Ne, Rđava je ista, ali zatvorena u kući ima i vremena i ideja.
S današnjim danom Rđava je došla do spoznaje da neće ostvariti svoj naum, htjela je baciti sve niz rijeku i prespavati ostatak života. Za one koji nisu shvatili kroz tri teksta o jajnicima i mudima, Rđava i njen čoek ne uspijevaju napraviti dijete. Vele da je još rano za tugovanje jer nije prošla ni godina dana, ali zaista nije rano. Kad si okružen ljudima kojima je to uspjelo bez po muke čak i s lošijim zdravstvenim stanjem nego što ga imamo mi, starijima nego što smo mi, čak i onima pod stresom i sekiracijom, ili pod potpunom nebrigom o biološkim zakonitostima izrade djece - nije rano.
Rđava je s 15 godina napravila prvi plan: imati dijete s 30, otac nebitan, samohrano majčinstvo je top. Do tridesete nije imala niti realan posao, niti set spermija. S 28 je shvatila da će točno tako i biti pa se prilagodila: izlazila van do autodestrukcije (da iskoristi vrijeme!) i pomakla plan na tridesettreeću, jer 33 je fora broj (s obje strane isti!), a situacija ne može ostat ista toliko dugo.
U tridesetoj je nenadano dobila priliku upoznati čovjeka zbog kojeg je promijenila petnaestogodišnji plan o samohranom majčinstvu. Njega je dan-danas zaista šteta škartati i za sve planove svijeta ne bi vrijedilo. Ali kad nemaš ni stabilna ni prosječna primanja, bed ti je uopće spominjati da hoćeš imati dijete. Imaš dojam da nisi dostojan toga. Znaš koliko koštaju pelene, hrana, mini odjeća, mini igračke, vrtić, obrazovanje... i znaš da nemaš što ponuditi na taj stol pa te sram.
Dok smo došli do kakve-takve ako ne sigurnosti, onda barem hrabrosti, tridesettreća je prohujala. Ali Rđava se nije dala smesti, napravila je novi plan! Zaključila je da treba roditi u 2020. jer je to lijepa, okrugla godina, i taman roditi s 35, jer je to isto lijepa okrugla godina. S današnjim danom i taj plan je pao u vodu i to me doslovno slomilo.
Nemam više gdje tražiti lijepe brojeve, a da budu u gabaritima biološkog sata. Nemam kamo postaviti fiksni cilj u koji ću gledati. Imam pred sobom glupe godine, glupe brojke, i nijedan od tih datuma ne izgleda mi dovoljno bitan da postane sljedeća točka planiranja. Izgubljena sam.
I vi sigurno znate minimalno jedan par koji prolazi kroz ovakva sranja. Neki su došli do zida, neki će tek doći, neki će ga samo vidjeti iz daleka, ali za sve njih nije bitno jeste li im obitelj, prijatelji ili poznanici. Ako ne prolazite kroz isto što i oni, oni od vas malo toga trebaju, a ono što SIGURNO ne trebaju, i to NEMOJTE raditi, je sljedeće:
1) Nemojte govoriti da će se desiti baš onda kad se prestaneš nadati i planirati.
Ne znaš. Možda hoće baš tada, možda će prije, možda neće nikada. Niti ti imaš pojma, niti se ja mogu prestati nadati prije menopauze. Zato je ta rečenica prazna ko ptičja koščica i jedine emocije koje u nama izaziva su tuga i nemoć, a to nam ne treba, hvala lijepa, doviđenja.
2) Nemojte govoriti da će se desiti onda kada treba/kad je suđeno/kada Bog odluči.
Prvo, ne vjeruju svi ni u Boga ni u sudbinu. Oni koji ne vjeruju će se raspizdit.
Drugo, čak i oni koji vjeruju, ne mogu shvatiti zašto je bilo suđeno manijaku na Pagu da napravi četvoro djece i sve ih pobaca s balkona, a tebi nikako da dođe pravi trenutak za jedno koje ne bi bacio s balkona. Tu nema višeg, nedokučivog plana za ičije dobro, niti ta basna ima pouku. To je čisti kaos, i nemojte nam prodavati muda pod bubrege da nije, jer nas to neopisivo rastužuje.
3) Nemojte govoriti da se moramo opustiti.
Time odmažeš više nego ičime. Instiktivna reakcija svake psihe na ovo je inat. Ne mora se ništa osim umrijet, a po nekim religijama ni to, tako da u troskocima molim. Priče o tome da se "desilo" svima koji su se opustili su bajke za one koji ne poznaju osnove biologije. Oni koji znaju osnove biologije, znaju da stres ne valja nizašto i da je faktor većine zdravstvenih problema, ali i da je sastavni dio svačijeg života, a da nekim čudom bebe nastaju bez obzira. Ne brkajte lončiće općeg zdravlja i reproduktivnog zdravlja jer ćete nas samo iznervirati još više, i onda ste džaba popovali.
4) Nemojte pitati ima li novosti.
Nema. Čak i kad ih bude, nećeš ih znati do samoga kraja. Nemoj to pitati ni nas ni naše roditelje, braću i sestre, bližu i dalju rodbinu. To je najbolnije pitanje koje se može postaviti. Ako nema novosti, podsjetili ste nas da nema. Zbog tog pitanja ona će opet plakati u jastuk kao i onog dana kad je dobila stvari, a on će dati sve od sebe da ne bude tužan i da ju digne ponovno na noge. Ako ima novosti, mi ih se nećemo usuditi reći do samoga kraja. Zato izbrišite to pitanje iz vokabulara. Sve drugo znači da namjerno čačkate bolne rane i kao takvi nam u životu ne trebate.
5) Nemojte imati očekivanja.
Ovo se nadovezuje na (4). Ponekad ne morate ništa konkretno pitati, ali neverbalna komunikacija i simpatični komentari nam daju na znanje da nas čekate ko zapete puške. Nemojte. Mind your own goddamn business dok vam ne kažemo drugačije. Ne očekujte od nas da ćemo s vama dijeliti sve što prolazimo. Možda hoćemo, možda nećemo, pustite nama da napravimo prvi korak.
6) Budite nam podrška kad vas to zamolimo.
Kad napravimo taj korak prema vama, nemojte nas ignorirati pod parolom da se niste šteli mešat. Ono kad hoćeš pružiti potporu samo pod svojim uvjetima, na svoj način i svojim tempom - hvala, to ne treba.
7) Nemojte nam zamjeriti ako ponekad ne možemo uživati u vašoj djeci.
Ova ide na naš račun. Većinu vremena možemo uživati s vama i veseliti se prvim smješkićima, zubićima, koracima, riječima. Ali ponekad ne možemo. Barem jednom mjesečno ne možemo voljeti vašu djecu koju inače obožavamo. S vremena na vrijeme naša praznina previše boli, i u takvim danima, kad nam gurnete svoju djecu pod nos, ta praznina se još malo produbi. Nitko nije kriv, to nije ništa osobno ni trajno. To je samo prirodna psihološka reakcija koja dođe i prođe, i nemojte nas mrziti zbog nje.
Ako nas nakon ovog seta uputa niste odlučili izbaciti iz života, ima jedna stvar koju nam smijete reći, i evo, ja ću je zapisati za vas:
Ne, nema univerzalnih pravila. Igrate loto i ne znate koji će brojevi izaći, niti imate pojma koje kolo će vam biti dobitno. Ali u ovoj lutriji, zakoni kombinatorike i vjerojatnosti su ipak na vašoj strani.
Ne, Rđava je ista, ali zatvorena u kući ima i vremena i ideja.
S današnjim danom Rđava je došla do spoznaje da neće ostvariti svoj naum, htjela je baciti sve niz rijeku i prespavati ostatak života. Za one koji nisu shvatili kroz tri teksta o jajnicima i mudima, Rđava i njen čoek ne uspijevaju napraviti dijete. Vele da je još rano za tugovanje jer nije prošla ni godina dana, ali zaista nije rano. Kad si okružen ljudima kojima je to uspjelo bez po muke čak i s lošijim zdravstvenim stanjem nego što ga imamo mi, starijima nego što smo mi, čak i onima pod stresom i sekiracijom, ili pod potpunom nebrigom o biološkim zakonitostima izrade djece - nije rano.
Rđava je s 15 godina napravila prvi plan: imati dijete s 30, otac nebitan, samohrano majčinstvo je top. Do tridesete nije imala niti realan posao, niti set spermija. S 28 je shvatila da će točno tako i biti pa se prilagodila: izlazila van do autodestrukcije (da iskoristi vrijeme!) i pomakla plan na tridesettreeću, jer 33 je fora broj (s obje strane isti!), a situacija ne može ostat ista toliko dugo.
U tridesetoj je nenadano dobila priliku upoznati čovjeka zbog kojeg je promijenila petnaestogodišnji plan o samohranom majčinstvu. Njega je dan-danas zaista šteta škartati i za sve planove svijeta ne bi vrijedilo. Ali kad nemaš ni stabilna ni prosječna primanja, bed ti je uopće spominjati da hoćeš imati dijete. Imaš dojam da nisi dostojan toga. Znaš koliko koštaju pelene, hrana, mini odjeća, mini igračke, vrtić, obrazovanje... i znaš da nemaš što ponuditi na taj stol pa te sram.
Dok smo došli do kakve-takve ako ne sigurnosti, onda barem hrabrosti, tridesettreća je prohujala. Ali Rđava se nije dala smesti, napravila je novi plan! Zaključila je da treba roditi u 2020. jer je to lijepa, okrugla godina, i taman roditi s 35, jer je to isto lijepa okrugla godina. S današnjim danom i taj plan je pao u vodu i to me doslovno slomilo.
Nemam više gdje tražiti lijepe brojeve, a da budu u gabaritima biološkog sata. Nemam kamo postaviti fiksni cilj u koji ću gledati. Imam pred sobom glupe godine, glupe brojke, i nijedan od tih datuma ne izgleda mi dovoljno bitan da postane sljedeća točka planiranja. Izgubljena sam.
I vi sigurno znate minimalno jedan par koji prolazi kroz ovakva sranja. Neki su došli do zida, neki će tek doći, neki će ga samo vidjeti iz daleka, ali za sve njih nije bitno jeste li im obitelj, prijatelji ili poznanici. Ako ne prolazite kroz isto što i oni, oni od vas malo toga trebaju, a ono što SIGURNO ne trebaju, i to NEMOJTE raditi, je sljedeće:
1) Nemojte govoriti da će se desiti baš onda kad se prestaneš nadati i planirati.
Ne znaš. Možda hoće baš tada, možda će prije, možda neće nikada. Niti ti imaš pojma, niti se ja mogu prestati nadati prije menopauze. Zato je ta rečenica prazna ko ptičja koščica i jedine emocije koje u nama izaziva su tuga i nemoć, a to nam ne treba, hvala lijepa, doviđenja.
2) Nemojte govoriti da će se desiti onda kada treba/kad je suđeno/kada Bog odluči.
Prvo, ne vjeruju svi ni u Boga ni u sudbinu. Oni koji ne vjeruju će se raspizdit.
Drugo, čak i oni koji vjeruju, ne mogu shvatiti zašto je bilo suđeno manijaku na Pagu da napravi četvoro djece i sve ih pobaca s balkona, a tebi nikako da dođe pravi trenutak za jedno koje ne bi bacio s balkona. Tu nema višeg, nedokučivog plana za ičije dobro, niti ta basna ima pouku. To je čisti kaos, i nemojte nam prodavati muda pod bubrege da nije, jer nas to neopisivo rastužuje.
3) Nemojte govoriti da se moramo opustiti.
Time odmažeš više nego ičime. Instiktivna reakcija svake psihe na ovo je inat. Ne mora se ništa osim umrijet, a po nekim religijama ni to, tako da u troskocima molim. Priče o tome da se "desilo" svima koji su se opustili su bajke za one koji ne poznaju osnove biologije. Oni koji znaju osnove biologije, znaju da stres ne valja nizašto i da je faktor većine zdravstvenih problema, ali i da je sastavni dio svačijeg života, a da nekim čudom bebe nastaju bez obzira. Ne brkajte lončiće općeg zdravlja i reproduktivnog zdravlja jer ćete nas samo iznervirati još više, i onda ste džaba popovali.
4) Nemojte pitati ima li novosti.
Nema. Čak i kad ih bude, nećeš ih znati do samoga kraja. Nemoj to pitati ni nas ni naše roditelje, braću i sestre, bližu i dalju rodbinu. To je najbolnije pitanje koje se može postaviti. Ako nema novosti, podsjetili ste nas da nema. Zbog tog pitanja ona će opet plakati u jastuk kao i onog dana kad je dobila stvari, a on će dati sve od sebe da ne bude tužan i da ju digne ponovno na noge. Ako ima novosti, mi ih se nećemo usuditi reći do samoga kraja. Zato izbrišite to pitanje iz vokabulara. Sve drugo znači da namjerno čačkate bolne rane i kao takvi nam u životu ne trebate.
5) Nemojte imati očekivanja.
Ovo se nadovezuje na (4). Ponekad ne morate ništa konkretno pitati, ali neverbalna komunikacija i simpatični komentari nam daju na znanje da nas čekate ko zapete puške. Nemojte. Mind your own goddamn business dok vam ne kažemo drugačije. Ne očekujte od nas da ćemo s vama dijeliti sve što prolazimo. Možda hoćemo, možda nećemo, pustite nama da napravimo prvi korak.
6) Budite nam podrška kad vas to zamolimo.
Kad napravimo taj korak prema vama, nemojte nas ignorirati pod parolom da se niste šteli mešat. Ono kad hoćeš pružiti potporu samo pod svojim uvjetima, na svoj način i svojim tempom - hvala, to ne treba.
7) Nemojte nam zamjeriti ako ponekad ne možemo uživati u vašoj djeci.
Ova ide na naš račun. Većinu vremena možemo uživati s vama i veseliti se prvim smješkićima, zubićima, koracima, riječima. Ali ponekad ne možemo. Barem jednom mjesečno ne možemo voljeti vašu djecu koju inače obožavamo. S vremena na vrijeme naša praznina previše boli, i u takvim danima, kad nam gurnete svoju djecu pod nos, ta praznina se još malo produbi. Nitko nije kriv, to nije ništa osobno ni trajno. To je samo prirodna psihološka reakcija koja dođe i prođe, i nemojte nas mrziti zbog nje.
Ako nas nakon ovog seta uputa niste odlučili izbaciti iz života, ima jedna stvar koju nam smijete reći, i evo, ja ću je zapisati za vas:
Ne, nema univerzalnih pravila. Igrate loto i ne znate koji će brojevi izaći, niti imate pojma koje kolo će vam biti dobitno. Ali u ovoj lutriji, zakoni kombinatorike i vjerojatnosti su ipak na vašoj strani.
Nema komentara:
Objavi komentar