Hod za život

Danas se u mome gradu održava Hod za slobodu. Odlučilo se opalit kontru Željkinom Hodu za život. Inicijativa zlata vrijedna i totalno sam se htjela pridružit. Ali...

Svaki dobar izgovor počinje s “ali”. Nemam izgovor, nisam otišla. Smlavio me umor i zaspala sam. Sorry. Nema izgovora, tako je kako je.

“Ali” je u ovom slučaju više izgovor za promišljanje o očekivanjima. Imaš taj neki set očekivanja koji se pred tebe posadi otkad te se začne pa još godinama nakon što umreš, dok se ne otplati zadnja rata kredita za tvoj sprovod.

Prvo, kad te se začne, Željka Markić očekuje da se rodiš. Nema tu mile-lale, ima da se rodiš jer je dotična zbog tebe prisiljena jednom godišnje hodati po Zagrebu. Tvoji roditelji pak očekuju da se rodiš, ali kao zdravo dijete. Ne sa spinom bifidom, ne s oštećenjima živčanog sustava, ne bez jedne ruke i dva uha. Zdravo ko dren i sa svim organima, nikako drugačije. Nekima je pak sve to okej, samo da imaš pišu. Ako ti i fali jedna ruka, nema veze, imaš pišu, nadoknadit ćeš. If you know what I mean.

Ponekad se očekivanja ne ostvare. Željka hoda uzalud, a nije joj lako. Treba tu težinu nositi na dvije nejake noge.

Drugo, kad se napokon rodiš i sva se realna očekivanja, poput živo i zdravo, ostvare, e onda tek ide izazov. Nemoj slučajno da ti roditelji obuku tuticu krive boje. Nedajbože da je u kolicima roza benkica, a unutra mali momak. Stavi mašnu curici na glavu, jer sve bebe izgledaju isto, pa da se ne bi netko zabunio i obratio ditetu u krivom rodu. Ako curica uhvati autić za igru, a dečkić lutkicu, odmah to oduzmi da se ne bi slučajno inače u životu zabunili tko se čime bavi. A to je sve prije polaska u školu, jer tek onda slijedi drama.

Treće, polazak u školu. Dobro objasni djetetu da li mora stati u red sa curicama ili dečkima. Ako se zabuni, svi će se smijat, a to nitko ne želi. Kazni ako uđu u krivi WC. Ne daj curicama da se potuku. Za dečke se može progledat kroz prste, ali za curice je to velika sramota. Pazi da imaju školske torbe ispravnih boja, a pritom ne mislim ni na žutu ni na zelenu. Traži od dječaka da budu dobri, ali od curica obavezno da budu i dobre i poslušne. I kad sve to odradimo točno kako treba, idemo level up.

Četvrto, pubertet. Pazi da se curice ne poseksaju, ali ono, uopće. Seksat će se onda kada ti bude trebalo unuče, a to nije još. Ako otkriju pupak, viči. Objasni da time izazivaju osjećaje u dečkima koje je skroz normalno da osjećaju. Pa ako se slučajno s tobom rukuju u ličkom stilu, tko će biti kriv?
Ne daj nikako da skuže za kontracepciju jer tek onda je sve gotovo. Kad ti dođu s protuargumentima koje su našle na internetu, samo reci da će u tvojoj kući biti kako ti kažeš, a ne kako internet kaže. To najučinkovitije zatvara svaku raspravu.

Peto, ono kad upišu faks ili odu raditi, pa izgube kompas. S jedne strane, teško ti je ako odu s rodne grude i ti više nemaš kontrolu. S druge strane, ako se vrate trudne, bit će unuče, a možda čak i unuk! Ako je otac bitanga, nema veze, samo neka on dođe ukuću i potiho bude đubre. Sve je to dobro ako susjedi ne čuju i ne vide. Faks ćemo lako, poso ćemo lako. Biti majka i supruga je najveće samoostvarenje kad prijeđeš 18, tako da više od toga ona ni ne mora tražiti.

Da skratim, šesto i sedmo je život koji ide nastavno na očekivanja od jedan do pet. Ta ista očekivanja netko prenese na podmladak, netko ne. Ali da bi dao jasno na znanje da ili prihvaća ili odbacuje očekivanja od jedan do pet, očekuje se da bude društveno angažiran i ode hodati ili za život ili za slobodu. I najzanimljivije - očekivanja od jedan do sedam uglavnom završe na ženskim tanjurima. Muškarci imaju izbor boriti se ili ne. Žene imaju izbor boriti se ili za jedno ili za drugo. Nije pošteno, jel da?

Koliko god da mi je žao što sam zaspala i propustila hodati za slobodu, jer to je u mome vremenu ZAISTA VAŽNO... jednako toliko mi i nije. Zvuči paradoksalno, ali premisa je ova: učimo žene ili da budu pokorne ili da budu borbene, da nešto moraju učiniti. Nitko ih ne uči da smiju i ne učiniti.

Onoga dana kad počnemo učiti svoje kćeri da smiju izabrati između više od samo dva stila ponašanja, dva muškarca, muškarca i žene, dva identiteta, dva hoda... E tada će polako prestati potreba za ijednim od ova dva hoda.

Cura kojoj pokažete koliko njezin svijet može biti velik, apsolutno će hodati za život kakav njoj paše svaki dan, a ne jednom godišnje po tuđim pravilima.

Rđavo vs. Nevaljalo

Rđava kad ode u svijet i vrati se, opere ju baš neka nostalgija i tuga.

Već sam pisala o domoljublju i nećemo sad bulazniti da nisam uopće domoljub. Jesam! Ali što sam tek domoljub kada dođem u druge zemlje, ej.

Belgija je bila baš pravi domaći doživljaj jer nas nigdje nije vodala agencija nego Denis. Denis je pravi čovjek. Denisa treba doma imat.

Udomio nas je u svom unajmljenom belgijskom stanu odakle smo putešestvili u vlastitom aranžmanu. To je apsolutna pobjeda pred agencijskim aranžmanima jer stigneš upiti kako mjesto diše.

Skoknuli smo i do Amsterdama na njihov Dan kralja, što se činilo kao potez idiota. Dan kralja, ili po flamanski Koningsdag, je rođendanska fešta nizozemskog kralja koja traje od petka do nedjelje i svi su pozvani na nju. Ne kao kad Kolinda ima rođendan pa svrati na Grobnik i sve novine u Hrvatskoj spomenu da ne izgleda ni dana starije od 51. Ovaj čovjek svake godine ima feštu za sve stanovnike Nizozemske, tako da na ulicama svih nizozemskih gradova pleše, pjeva, pije, puši travu, ekipa od 7 do 77. Odnosno, od 18 do 77, ovisi o načinu zabave. Ako me razumiješ.

Muzika je suvremena, izgreda nema, svi su nevjerojatno druželjubivi, a da ipak nemaju poriv izdisati ti alkoholne pare u facu. Baš ništa ih ne može smesti u naumu da se zabave i pritom nikoga ne maltretiraju. Mjestimično nabasaš na friško propupale punoljetnike kojima je slabo, a murja ih tapša dok ne dođu na se. I to ti je to od izgreda. Nema drugo. U gradu droge i prostitucije, mind you.

Kad smo profeštali rođendan toga kralja, vratili smo se u bazu u Belgiji i proveli konkretna tri dana u Antwerpenu. Mindset je tu sličan kao u Nizozemskoj. Nije da u tim zemljama ljudi žive posebno lijepo, nego više je dojam da naprosto - žive. I iz nekog razloga držanje do pravila i zakona ih ne ometa u uživanju u životu.

Bit ću slobodna i nazvati ih rđavima. Rđavo je onako kako treba biti - to nije isto što i nevaljalo. Nevaljalo je nešto sasvim drugo. Evo za ilustraciju, neka RĐAVO bude grad u Belgiji, a NEVALJALO grad u Hrvatskoj.


RĐAVO
Tunel ispod rijeke u Antwerpenu je čist. Da mi je pao sendvič na pod, ja bih ga podigla i pojela - tako je čist. Tu hodaju pješaci non stop, biciklisti jurcaju ko da nema sutra (i opet se nitko ne zaleti u nikoga?!)... Ali ništa nije zapišano (??), šarotine sam nabrojala dvije u 572 metra dužine (!!) i čini mi se da će ruka boje uskoro opet pasti da to pokrije. Nema zalijepljenih žvaki, nema razbijenih pločica. A ne plaća se ni masno komunalno.

NEVALJALO
Svaki prolaz u Rijeci, makar dug svega 2 metra, je zapišan, pošaran i smrdi. Da mi novčanik padne na pod u jednom od tih prolaza, bacila bih ga u smeće. Držač para, koje su poznate kao najblatniji predmet ikad, je čišći od tih prolaza. I plaća se masno komunalno, tako da ne znam, možda mi zapravo plaćamo ljude da tamo piške i ispisuju po zidovima RF88, A + L i slično - a da ni ne znamo da je to vid održavanja!


RĐAVO
Penzioneri su posvuda 💖
Chillaju u praoni rublja, a jedna gospoja je vrlo lijepo govorila engleski pa mi ljubazno pokazala kamo idu pare i što piše na flamanskom automatu. Voze se na biciklima ili hodaju, kako im već paše. Neki imaju slušalice u ušima, tako da očito slušaju neke mjuze. Možda imaju Ivu Robića u iPodovima, šta ti znaš. Jedna teta se veselo kotrljala na pomagalu za hodanje, aš ne more hodit. Kino u Antwerpenu ih je krcato u 5 popodne, gledaju sve od novih Avengersa do oskarovaca. Ljudi imaju vremena i ispunjavaju ga zanimljivim, suvremenim sadržajima.

NEVALJALO
Penzioneri su posvuda. Ugh.
Guraju se u autobusima, dižu trudnice da bi sjeli. Guraju se po placi jer oni imaju pravo prvi! Gnoje poznatim i nepoznatim mladim ljudima šta imaju hodat okolo sa slušalicama u ušima. Ne izlaze iz kuće aš ne moru hodit, osim u rush hour terminu kad naglo mogu. Gledaju filmove na TV-u, ali ne ove fantazije i gluposti, ni filmove sa pederima, jer to u njihovo vrijeme nije bilo i nema šta bit ni sad. Ne znaju nijedan jezik osim svog dijalekta aš ča će in to. Probaj staviti na isto mjesto penzionera iz Čakovca i s Krka pa vidi šta će se desit.


RĐAVO
Djeca se ne drže staraca. Jurcaju nemilice, ali iz nekog razloga - ne i ko muhe bez glave. Djece je hrpa, idu na avion sa starcima, vode ih doslovno posvuda, puštaju ih da trče i viču - i ti klinci svejedno kontaju kad je vrijeme za skrenut u trku da ne udariš u nepoznatu osobu. Nemaju problema s odlascima, dolascima, polascima, drugim ljudima. Ne kmeče previše. Tako eto, žive paralelno sa svojim starcima, baš kao da su mali ljudi.

NEVALJALO

Djeca se drže staraca, a kad ih puste s lanca su ko muhe bez glave i ne doživljavaju osobe oko sebe u koje bi se mogle - na primjer - zabiti. Kad se zabiju u tebe, ne ispričaju se niti im itko objasni da je vrijeme za ispriku. Zašto i bi? Ti si samo nakupina u zraku i za njih i za njihove starce. A ne dao bog da se povezu u ičem osim tatinog auta, odmah udri u plač. Ako su uopće od volje voziti se i u tatinom autu. Kakvi avioni šmavioni. Ionako je naše djece malo, neka njih doma na sigurnom.

RĐAVO

Hrana u marketu je otprilike jednako skupa kao i tu - na dvostruko veću plaću. Stanarina i režije uglavnom dođu oko 1000 EUR, dakle dobro je imati partnera ili cimera. Stan od 85 kvadrata u Antwerpenu se može kupiti za 140 000 EUR, pa tko može samo naprijed. Hrana po restoranima, kino i draguljarnice su skupi, doduše. Malo bed ako si navikao jednom tjedno jesti vani, ići u kino i kupiti si jedan dragi kamenčić. Ali ako nisi -  onda si na konju.

NEVALJALO

Hrana u marketu je skupa. Košta 1/3 prosječne hrvatske plaće ako ne želiš jesti hranu koja glumi hranu i izaziva kancere. Režije dođu isto toliko, pa ako nisi u minusu ili kreditu, imaš još 1/3 za odjeću i sitna dnevna zadovoljstva. Ako si u minusu ili kreditu, sori pajdo. Ali super je stvar što možeš ići u minus da bi jeo u restoranu koji ruku na srce i nije tako skup, pa ćeš pokazat da se ima i može. E da, i imaš nekretninu u vlasništvu koju možeš prodat za 70 000 EUR da bi kupio stan od 120 000 EUR. Na konju si, pajdo!

RĐAVO

Gradovi su tihi i ne smrde na ispušne plinove. Ima Tesli na cestama. Kroz centar se vozi brzinom hoda, na autocesti 120. Ima odurnih gužvi, ali nitko ne trubi. Svi kuže da se ne može preletjeti deset auta ispred sebe. Dakle, svi su u istom dreku i jedu ga zajedno u tišini. Prometni znakovi se poštuju i nemaš osjećaj da ti je život na kocki pri svakom prelasku ulice. Vjerojatno ne zato što su ti ljudi nešto posebno altruistični, nego zato što stvarno moraju plaćati grde kazne za nepoštivanje pravila, a taj novac si radije potroše na nešto lijepo. 

NEVALJALO

Gradovi su bučni i smrde na gorivo. Mad Maxu bi bio bed. Vozni park se sastoji od Renault Clia na dizel i Fiat Punta benzinca. Kroz centar se vozi 70 na sat, na zaobilaznici ili 50 ili 150, ovisno o vozaču, ne o prometnim pravilima. Nema velikih gužvi, ali svima se stalno žuri na nebitna mjesta i svi misle da truba pali zeleno na semaforu. Parkira se na kolniku, a pješački prijelaz se jede za doručak s namazom od pješaka. Ovi ljudi radije plate kaznu ako već dođe do toga, nego da njima neka država određuje kako će vozit! 

RĐAVO

Otpad se zbrinjava i smanjuje. Ako nećeš sortirat smeće, platit ćeš ga više. Ako ga hoćeš sortirat, platit ćeš ga manje. Ako želiš napraviti puno smeća, platit ćeš ga masu. Ako si pametan, biraš jeftinije i pritom brineš za okoliš pa ispadaš i mudar. Plus, Belgijanac ti pokaže što je ispravno ako fulaš bacit smeće u pravu vrstu otpada.

NEVALJALO

Otpad ide u đuture, nikog nije briga. Uostalom, šta tebi ima tko gledat koliko si smeća napravio i kojega?? A što se tiče onih plastičnih vrećica što ih naplaćuju u dućanima - ne mogu oni toliko naplatit koliko se meni može ne dat mijenjat životne navike! 

RĐAVO

Ljudi se ne mršte. Neki se smiju, neki ne, kako te već karakterna fortuna pomazi. Mada, blagajnica u belgijskom Konzumu (zovu ga Proxy, ne znam je li Todorić to odobrio) je patuljčica. Vedra je za tom blagajnom kao da uopće ne kuži da je drugačija. Kao da nitko živ ne upire prstom u nju.

NEVALJALO

Ljudi hodaju s namrštenim grčem na faci. Mrze sebe, mrze druge, a tek što mrze drugačije, ej! Zato nećeš vidjet patuljčicu u Konzumu. Todorić nije odobrio, takve se sklanja od pogleda tu. Šta će ovi iz Plodina reć ako to vide.

Iskreno, nemam dojam da su pare tu ključan faktor. Pare nisu problem, para nema. Problem je karakterna mana jednog cijelog naroda koja ga čini Nevaljalim umjesto Rđavim. Ne znam koja i primam ideje na razmatranje.

Ako nađemo uzrok problema, naći ćemo valjda i rješenje. A onda se možda predomislim i prestanem htjet emigrirat zauvijek.