Moja saga o jajnicima danas završava. Ona o mudima tek počinje jer muda je pametno metaforički imat.
Znala sam i prije da nam je zdravstveni sustav u kolapsu, ali tek sam sada pravo na svojoj koži iskusila u kolikom. Moja saga o jajovodima (vidi tekst ovdje) završila je sretno i zadovoljno čim sam stigla u ruke doktorici koja ih je sposobna pregledati lijevom nogom. Nije se išla pravit važna i sve je napravila rukama, ali mislim da je pratila recept za zadovoljnog pacijenta. Sastojci su sljedeći:
1) Popričaj s pacijentom unaprijed. Objasni mu što ćeš mu napraviti i zašto. Ne muljaj jer čak i bedasti pacijent zna nanjušiti kad mu lažeš. Reci mu kako bi se mogao osjećati i koji od tih osjećaja je normalan, čisto da ne paničari bezveze.
2) Kad dođe Dan D i pacijent uđe u tvoj brlog, nemoj da mu se čini da je ušao u brlog. Nabaci pošalicu, reci nešto simpatično. Tretiraj ga kao da ti je u ordinaciju ušlo uplašeno, ali bistro dijete.
3) Ako mu možeš dati medicinska sredstva za smanjenje boli ili olakšanje stresa - daj mu. Dvajsprvo stoljeće je, nit' moramo tankat ljude i rane alkoholom, nit' ih moramo pustit da se muče zbog nedostatka opcija.
4) Znaj šta radiš. Kužim ja da se nitko ne rodi diplomiran i da je puno toga stvar prakse, ali dat malo emocije u znanje zlata vrijedi. Svaki pacijent je priča za sebe, probaj skužit koja je priča pred tobom. Sve iz udžbenika su ti samo natuknice po kojima radiš, ne okvir unutar kojeg se svi moraju potrpat.
5) Daj profesionalan, ali razuman savjet, koji će pacijentu zvučat kao da se kužite, samo što ti imaš jaču diplomu na ovu temu pa je logično da te posluša.
Nakon svega što se desilo, prilično sam sigurna da mi je prvu traumu uzrokovala ekipa bez iskustva. To je za razumjet. I frizerka koja friško maturira te ne ošiša kako treba jer za neke stvari treba vremena. Ali kosa naraste, a traume ostaju u kutku mozga.
Ono što stalno pričaju po medijima da mi nemamo liječnika - da, mi zaista nemamo liječnika koji su u stanju minimizirati traume. Oni koji imaju znanje, iskustvo i snagu otišli su negdje drugdje. Oni koji su ostali, ne stignu vodit ni vlastiti tim ni vlastite pacijente. Ja sam u biti skroz imala sreće što me ova doktorica imala gdje ugurat u raspored.
Kažu ljudi u ovakvim situacijama da se tu ne može ništa. Tako je kako je. Ne može se iz te kože. Nema. Ja - da budem skroz iskrena - ne volim ljude koji to kažu, ali vidim gdje i kako su mi korisni. Jer što je više ovih bez muda što sliježu ramenima, to više prostora imaju oni koji se hoće i znaju izboriti za svoja prava.
To će, nažalost, ići preko leđa ljudi koji to nisu zaslužili. Ići će preko leđa ljudi poput ove odlične doktorice koja me ugurala u raspored, znala pravilno namjestit i sjetila se omogućit mi pokoju blagodat moderne medicine. Ići će preko takvih leđa dok i ona ne odu. I kad sva leđa za šibanje odu, ostat će slijegači ramenima i mudonje.
A kad mudonje pojedu slijegače ramenima za doručak, ručak će im biti ona ekipa čiji je platni razred bacio sistem na koljena.
Znala sam i prije da nam je zdravstveni sustav u kolapsu, ali tek sam sada pravo na svojoj koži iskusila u kolikom. Moja saga o jajovodima (vidi tekst ovdje) završila je sretno i zadovoljno čim sam stigla u ruke doktorici koja ih je sposobna pregledati lijevom nogom. Nije se išla pravit važna i sve je napravila rukama, ali mislim da je pratila recept za zadovoljnog pacijenta. Sastojci su sljedeći:
1) Popričaj s pacijentom unaprijed. Objasni mu što ćeš mu napraviti i zašto. Ne muljaj jer čak i bedasti pacijent zna nanjušiti kad mu lažeš. Reci mu kako bi se mogao osjećati i koji od tih osjećaja je normalan, čisto da ne paničari bezveze.
2) Kad dođe Dan D i pacijent uđe u tvoj brlog, nemoj da mu se čini da je ušao u brlog. Nabaci pošalicu, reci nešto simpatično. Tretiraj ga kao da ti je u ordinaciju ušlo uplašeno, ali bistro dijete.
3) Ako mu možeš dati medicinska sredstva za smanjenje boli ili olakšanje stresa - daj mu. Dvajsprvo stoljeće je, nit' moramo tankat ljude i rane alkoholom, nit' ih moramo pustit da se muče zbog nedostatka opcija.
4) Znaj šta radiš. Kužim ja da se nitko ne rodi diplomiran i da je puno toga stvar prakse, ali dat malo emocije u znanje zlata vrijedi. Svaki pacijent je priča za sebe, probaj skužit koja je priča pred tobom. Sve iz udžbenika su ti samo natuknice po kojima radiš, ne okvir unutar kojeg se svi moraju potrpat.
5) Daj profesionalan, ali razuman savjet, koji će pacijentu zvučat kao da se kužite, samo što ti imaš jaču diplomu na ovu temu pa je logično da te posluša.
Nakon svega što se desilo, prilično sam sigurna da mi je prvu traumu uzrokovala ekipa bez iskustva. To je za razumjet. I frizerka koja friško maturira te ne ošiša kako treba jer za neke stvari treba vremena. Ali kosa naraste, a traume ostaju u kutku mozga.
Ono što stalno pričaju po medijima da mi nemamo liječnika - da, mi zaista nemamo liječnika koji su u stanju minimizirati traume. Oni koji imaju znanje, iskustvo i snagu otišli su negdje drugdje. Oni koji su ostali, ne stignu vodit ni vlastiti tim ni vlastite pacijente. Ja sam u biti skroz imala sreće što me ova doktorica imala gdje ugurat u raspored.
Kažu ljudi u ovakvim situacijama da se tu ne može ništa. Tako je kako je. Ne može se iz te kože. Nema. Ja - da budem skroz iskrena - ne volim ljude koji to kažu, ali vidim gdje i kako su mi korisni. Jer što je više ovih bez muda što sliježu ramenima, to više prostora imaju oni koji se hoće i znaju izboriti za svoja prava.
To će, nažalost, ići preko leđa ljudi koji to nisu zaslužili. Ići će preko leđa ljudi poput ove odlične doktorice koja me ugurala u raspored, znala pravilno namjestit i sjetila se omogućit mi pokoju blagodat moderne medicine. Ići će preko takvih leđa dok i ona ne odu. I kad sva leđa za šibanje odu, ostat će slijegači ramenima i mudonje.
A kad mudonje pojedu slijegače ramenima za doručak, ručak će im biti ona ekipa čiji je platni razred bacio sistem na koljena.
Nema komentara:
Objavi komentar