Pred koji tjedan sam pisala o traumatičnoj prohodnosti svojih jajovoda i evo ga - ima dalje.
Ne, ne! Vidim već kamo reakcija ide - “o bože, Rđava, pa šta ima još gore??” Sigurno da ima gore, ali ne (!), ovdje smo otišli na okej.
Mene tjedan dana nakon doktorskog čačkanja nije prestajalo boljeti. Nije trebalo i nije smjelo, ali je. Hitni pregled je pokazao da mi nije ništa osim iritacije, što može značiti i da boli samo u mojoj glavi. A ono kad te boli samo u glavi, ne znači da si lud, nego da si prošao kroz neku vrstu traume.
Kako se na hitnom pregledu sve okrenulo na okej? Zapravo vrlo jednostavnim razgovorom. Doktoresa je sjela i sa mnom razgovarala. Objasnila mi je što se sve radilo, gdje je zapelo, koji su mogući razlozi da zapne, koji su mogući razlozi bolova i koje sve opcije imam od ove točke nadalje. Nijedna od opcija za mene neće biti bezbolni mirisni jednorog, ali meni su srce i glava sada na mjestu. Zašto, Rđava, pa šta nisi samo htjela da te ne boli? Htjela sam, ali ne možeš u životu uvijek dobit ono što želiš. Ali znaš šta možeš dobit? Informacije. Njih - osim ako se raspituješ o unutarnjoj politici države - možeš baš uvijek dobit.
Neki pregledi zaista bole. Bole ružno i pamte se dugo. Jedan od njih je i taj koji mene čeka. Nema neke alternativne opcije koja će mi proći ispod radara dok ja gacam po mirisnoj livadi i kupam se u suncu. Sve što sam tražila i trebala prvi put je da mi netko kaže da može prilično boljeti, da se ne moram bojati ako do toga dođe i da mogu dobiti sredstva protiv bolova u sve raspoložive kanale. Ne da se opisati koliko je važno psihički i fizički pripremiti osobu na sve što joj se može desiti dok je leži na bolničkom stolu bez gaća. VAŽNO JE.
Užasna mi je spoznaja koliko se reproduktivno i psihičko zdravlje još uvijek uzimaju zdravo za gotovo. Na ženi je da potrpi, a na svima nama nevezano za spol je da budemo normalni. Neka smo mi do toga došli biološkom evolucijom - jer, ruku na srce, stvarno su geni ljudi bez psihičkih poremećaja i s visokim pragom tolerancije na trpljenje u lošim uvjetima stvarno i preživjeli do danas. Al ja bih baš rado da uđemo u neko novo doba u kojem je biološka evolucija odradila svoje, a da na scenu stupi jedna lijepa evolucija uma.
A evoluciju uma u biti nije teško napravit. Sve što treba da bi se u tom smjeru krenulo je počet pričat o bitnim stvarima i ne ih skrivat jer vam je neugodno. A da bi se to uradilo - e pa za to treba uzgojit jajnike i muda prikladne za 21. stoljeće.
Ne, ne! Vidim već kamo reakcija ide - “o bože, Rđava, pa šta ima još gore??” Sigurno da ima gore, ali ne (!), ovdje smo otišli na okej.
Mene tjedan dana nakon doktorskog čačkanja nije prestajalo boljeti. Nije trebalo i nije smjelo, ali je. Hitni pregled je pokazao da mi nije ništa osim iritacije, što može značiti i da boli samo u mojoj glavi. A ono kad te boli samo u glavi, ne znači da si lud, nego da si prošao kroz neku vrstu traume.
Kako se na hitnom pregledu sve okrenulo na okej? Zapravo vrlo jednostavnim razgovorom. Doktoresa je sjela i sa mnom razgovarala. Objasnila mi je što se sve radilo, gdje je zapelo, koji su mogući razlozi da zapne, koji su mogući razlozi bolova i koje sve opcije imam od ove točke nadalje. Nijedna od opcija za mene neće biti bezbolni mirisni jednorog, ali meni su srce i glava sada na mjestu. Zašto, Rđava, pa šta nisi samo htjela da te ne boli? Htjela sam, ali ne možeš u životu uvijek dobit ono što želiš. Ali znaš šta možeš dobit? Informacije. Njih - osim ako se raspituješ o unutarnjoj politici države - možeš baš uvijek dobit.
Neki pregledi zaista bole. Bole ružno i pamte se dugo. Jedan od njih je i taj koji mene čeka. Nema neke alternativne opcije koja će mi proći ispod radara dok ja gacam po mirisnoj livadi i kupam se u suncu. Sve što sam tražila i trebala prvi put je da mi netko kaže da može prilično boljeti, da se ne moram bojati ako do toga dođe i da mogu dobiti sredstva protiv bolova u sve raspoložive kanale. Ne da se opisati koliko je važno psihički i fizički pripremiti osobu na sve što joj se može desiti dok je leži na bolničkom stolu bez gaća. VAŽNO JE.
Užasna mi je spoznaja koliko se reproduktivno i psihičko zdravlje još uvijek uzimaju zdravo za gotovo. Na ženi je da potrpi, a na svima nama nevezano za spol je da budemo normalni. Neka smo mi do toga došli biološkom evolucijom - jer, ruku na srce, stvarno su geni ljudi bez psihičkih poremećaja i s visokim pragom tolerancije na trpljenje u lošim uvjetima stvarno i preživjeli do danas. Al ja bih baš rado da uđemo u neko novo doba u kojem je biološka evolucija odradila svoje, a da na scenu stupi jedna lijepa evolucija uma.
A evoluciju uma u biti nije teško napravit. Sve što treba da bi se u tom smjeru krenulo je počet pričat o bitnim stvarima i ne ih skrivat jer vam je neugodno. A da bi se to uradilo - e pa za to treba uzgojit jajnike i muda prikladne za 21. stoljeće.
