Prošlo dva tjedna otkad me pokrpalo u bolnici. Bacilo me na stol da mi operira čeljust i kaže da do zauvijek moram jesti polako i mekano, što je apsolutno dobra stvar za malo smršat. You get some, you lose some.
Ali bože mili, šta je to bilo fino bolovanje... Ono kad nemaš temperaturu i funkcioniraš, ali legitimno odmaraš, bingeaš serije, vježbaš lice i lijepo ti je. U bolnici je isto bilo lijepo, meni valjda jedinoj ikad. Hoće to kad tako odlučiš i smiješ se po cijeli dan.
Ono što mi je htjelo-ne htjelo diglo tlak u bolnici su žene. Te žene s kojima sam prvi dan dijelila sobu nisu bile u stanju izraziti što im treba, a kamoli - božesačuvaj - uzeti same. Ali ne zato što su bile nepokretne ili previše u bolovima. A ne, ne.
U bolničkoj sobi je bilo odurno hladno. Čim sam se smjestila pitala sam tete, koje su još od jučer bile tu, je li i njima hladno, pa da pitamo neko grijanje ili još pokrivača. Rekoše one tužno i napaćeno da im je jako hladno. A jeste li pitale grijanje ili pokrivač? Nismo. A zašto? Pa eto.
Idi, Rđava, pribavi daljinski od klime i dodatni pokrivač. Ulovi divljač putem isto.
Uvečer pak nisu mogle zaspat jer nitko nije ugasio svjetlo u sobi. Same se ne bi ustale niti zamolile da im se svjetlo ugasi, ali su uredno na mene bacale patničke uzdahe. Kad sam pitala “Smeta li vam svjetlo, treba li ga ugasit?” - nije im smetalo, ali svakako neka ugasim ako tako želim.
Pobogu, Rđava, ne moraju ti gospođe reći da im je teško, zaključi da im je teško!
Sutradan ne znam što je bilo jer me za dobro jutro nadrogiralo i dok sam se vratila u sobu, došle su dvije nove tete. Normalnije tete, koje patnja nije smetala da same zatvore prozor kad im je hladno.
Što je bilo u muškom dormitoriju, isto ne znam, ali šećuć po hodniku stekla sam dojam da ovo nije ženska, nego univerzalna stvar. Kao da su svi skupa na tom odjelu zapeli negdje oko bana Jelačića i još ne kuže da je čovjek ukinuo feudalni sustav.
Šta se to desi u kolektivnom odgoju da se odrasli ljudi nisu u stanju zauzeti sami za sebe za najosnovnije potrebe? Gdje zapne u razvoju?
Imam dojam da velik broj ljudi odbija odrasti onako, za zbilja. Neka sve netko drugi. Neka drugi misle na to šta meni treba i neka to naprave. Ako ne kuže šta meni treba, ja ću imat patnje mladog Werthera i mrštit se. Al kad me pitaju šta ne valja, ja ću reć da sve valja. Neka netko drugi skuži šta mi ne valja, pa nisam ja tu da mislim i radim nešto za sebe!
Sigurna sam da o ovoj temi ima sijaset znanstvenih radova iz bihevioralne i ostale psihologije. Netko je sigurno razradio uzroke zbog kojih toliki broj ljudi emocionalno zapinje u desetoj ili petnaestoj. Sto posto ima i objašnjenja i uputa kako od te točke dalje.
Ne zanima me.
Postoji sveto trojstvo osnovnih potreba za preživljavanje, u engleskom jeziku poznato kao food-shelter-clothing (ak ne razmeš, Google prevoditelj je tvoj prijatelj). Slučaj iz bolnice spada tu negdje, jer si nisi namirio dvije osnovne potrebe: da ti nije zima i da si omogućiš san. Problem je u tome što si osnovne potrebe nisi namirio vlastitim izborom, a ne silom sudbine.
Ako ne patiš od psihičkih poremećaja ili zaostalosti, a nisi u stanju zatražiti si sveto food-shelter-clothing trojstvo... Pa ne znam šta ćeš, ali znam da ja umjesto tebe više neću.
Lp,
Rđava “Jaws” Domaćica
Ali bože mili, šta je to bilo fino bolovanje... Ono kad nemaš temperaturu i funkcioniraš, ali legitimno odmaraš, bingeaš serije, vježbaš lice i lijepo ti je. U bolnici je isto bilo lijepo, meni valjda jedinoj ikad. Hoće to kad tako odlučiš i smiješ se po cijeli dan.
Ono što mi je htjelo-ne htjelo diglo tlak u bolnici su žene. Te žene s kojima sam prvi dan dijelila sobu nisu bile u stanju izraziti što im treba, a kamoli - božesačuvaj - uzeti same. Ali ne zato što su bile nepokretne ili previše u bolovima. A ne, ne.
U bolničkoj sobi je bilo odurno hladno. Čim sam se smjestila pitala sam tete, koje su još od jučer bile tu, je li i njima hladno, pa da pitamo neko grijanje ili još pokrivača. Rekoše one tužno i napaćeno da im je jako hladno. A jeste li pitale grijanje ili pokrivač? Nismo. A zašto? Pa eto.
Idi, Rđava, pribavi daljinski od klime i dodatni pokrivač. Ulovi divljač putem isto.
Uvečer pak nisu mogle zaspat jer nitko nije ugasio svjetlo u sobi. Same se ne bi ustale niti zamolile da im se svjetlo ugasi, ali su uredno na mene bacale patničke uzdahe. Kad sam pitala “Smeta li vam svjetlo, treba li ga ugasit?” - nije im smetalo, ali svakako neka ugasim ako tako želim.
Pobogu, Rđava, ne moraju ti gospođe reći da im je teško, zaključi da im je teško!
Sutradan ne znam što je bilo jer me za dobro jutro nadrogiralo i dok sam se vratila u sobu, došle su dvije nove tete. Normalnije tete, koje patnja nije smetala da same zatvore prozor kad im je hladno.
Što je bilo u muškom dormitoriju, isto ne znam, ali šećuć po hodniku stekla sam dojam da ovo nije ženska, nego univerzalna stvar. Kao da su svi skupa na tom odjelu zapeli negdje oko bana Jelačića i još ne kuže da je čovjek ukinuo feudalni sustav.
Šta se to desi u kolektivnom odgoju da se odrasli ljudi nisu u stanju zauzeti sami za sebe za najosnovnije potrebe? Gdje zapne u razvoju?
Imam dojam da velik broj ljudi odbija odrasti onako, za zbilja. Neka sve netko drugi. Neka drugi misle na to šta meni treba i neka to naprave. Ako ne kuže šta meni treba, ja ću imat patnje mladog Werthera i mrštit se. Al kad me pitaju šta ne valja, ja ću reć da sve valja. Neka netko drugi skuži šta mi ne valja, pa nisam ja tu da mislim i radim nešto za sebe!
Sigurna sam da o ovoj temi ima sijaset znanstvenih radova iz bihevioralne i ostale psihologije. Netko je sigurno razradio uzroke zbog kojih toliki broj ljudi emocionalno zapinje u desetoj ili petnaestoj. Sto posto ima i objašnjenja i uputa kako od te točke dalje.
Ne zanima me.
Postoji sveto trojstvo osnovnih potreba za preživljavanje, u engleskom jeziku poznato kao food-shelter-clothing (ak ne razmeš, Google prevoditelj je tvoj prijatelj). Slučaj iz bolnice spada tu negdje, jer si nisi namirio dvije osnovne potrebe: da ti nije zima i da si omogućiš san. Problem je u tome što si osnovne potrebe nisi namirio vlastitim izborom, a ne silom sudbine.
Ako ne patiš od psihičkih poremećaja ili zaostalosti, a nisi u stanju zatražiti si sveto food-shelter-clothing trojstvo... Pa ne znam šta ćeš, ali znam da ja umjesto tebe više neću.
Lp,
Rđava “Jaws” Domaćica
