Dojma sam da bi trebalo izmisliti 32.12. (izvini, Koperniče, treba nam) i od njega napraviti novi globalni praznik. Zvao bi se Dan osobne zahvalnosti. Brojčica vamo-tamo, šta sad.
Znam da ste svi sterali 2020. u tri strinine i s veseljem dočekali 1.1.2021. (osim ako živite u okolici Pokupskog rasjeda). U isto vrijeme ja sam na isto mjesto sterala cijelo jedno desetljeće. Meni osobno zadnjih 10 godina nije valjalo. Bile su ispresijecane dobrim momentima, događajima koji su mi okretali život na bolje, ali je cjelokupni dojam bio kao da stalno nosim neki teret na ramenima koji ne mogu nikamo odložiti.
Ipak, cijelo vrijeme su se dobre stvari događale barem nekome. I kad je meni bilo drama loše, nekom meni dragom je bilo jako dobro, pa si se imao s kime radovati. Kad je meni bilo solidno, a nekom drugom bezveze, opet se uloviš za onoga kome je dobro. I tako proguraš godinu za godinom, svakog 1.1. se svi međusobno obaspu hrpom dobrih želja pa si pomisliš: OK, ako se samo jedna od njih makar polovično obistini, to je pobjeda. I svaka ta meni teška godina je bila obilježena optimističnim stavom da je nešto dobro uvijek iza nekog ugla.
Ruku na srce, imala sam ove godine dva vrhunska dana od kojih je jedan bio dan vjenčanja. Da stvar bude bolja, u moje životne i novogodišnje želje nikad nije spadala ona da se udam, a kad ono - would recommend, 10/10. Međutim, generalno je ova godina pokazala da iza ugla često nema ništa i da ju je najuspješnije preživio Joža Manolić.
Ušla sam u nju totalno optimistična, jer mi se činilo da je 9 teških godina skroz dovoljno zasad, a bila je tako lijepa i okrugla, pa se činilo da će baš ona biti dugo čekana prekretnica. Vrlo mučki i pokvareno je baš to i bila - preokrenula mi je stavove i prioritete naglavačke.
Tražila sam da mi se ne čestita i ne šalju dobre želje za 2021. jer se ne želim opet uljuljkavati u optimizam koji nema uporište ni u čemu. Prvi prvi u godini zapravo ne mora značiti ništa. Moje teško desetljeće i vaša teška godina mogu prestati biti teški sutra ili u 9. mjesecu ili u 9. mjesecu 2022. Ja to ne znam, vi to ne znate, astrolozi to ne znaju, seizmolozi još manje. Priznajte da je i vama palo na pamet da je netko zamijenio brojke na majanskom kalendaru i da godina apokalipse nije 2012, nego 2021.
Radije bih zato ne lupetala, nego stala malo na loptu, zahvalila se na dobrim danima kada nisam osjećala teret na ramenima i na dobrim ljudima koji su pomogli da ga manje osjetim. Meni je zato danas 32.12., Dan osobne zahvalnosti. Da ne brkam astronomske postavke, preskočit ću 1.1. i pripadajuće novogodišnje čestitke, a sutra samo nastaviti s 2.1.
Jedna od bitnijih lekcija koju mi je 2020. dala je ta da mi je najsretniji dan u njoj bio onaj kojeg uopće prethodno nisam željela i kojeg mi čak nikad nitko nije ni poželio znajući da si ga sama ne želim. Možda stvarno trebamo prestati s dobrim željama - em što očito ni sami ne znamo što stvarno želimo sve dok se ne dogodi, em što je to dobro iza ugla najčešće lupetanje u prazno. Ali zahvala na onome što sigurno znamo da je pomoglo, uljepšalo, poboljšalo i usrećilo prethodni period je priličan safe bet svake godine, zar ne?
Hugs & kisses,
KKC
