nedjelja, 21. listopada 2018.

Crtica o demografskoj obnovi

U svjetlu nedavnih događaja, išla sam si za svaki slučaj provjeriti da nisam trudna. Nisam.

Bude smiješno prisjetiti se starih razloga za ne biti trudna.

Npr. kad sam imala 19, nisam smjela biti trudna ni pod razno jer sam morala izlazit. Beba bi mi sve to pošemerila, ne bih se stigla iživit i šta da se onda na jadnom djetetu iskaljujem cijeli život?

Kad sam prešla dvadesetu, sinulo mi je da još treba i faks završit. Onda sam počela raditi studentski posao gdje je bila još bolja ekipa za izlaske, a u pauzama između rada i bančenja sam stizala i učit. Tko normalan bi se u ranim dvadesetima toga odrekao?

Kad završiš faks, očekuje se da ti se prioriteti počnu mijenjat i da je sad pomalo vrijeme za familiju, ali NE! Ja sam htjela prvo imat karijeru. Nemam ju do danas, ali važno je imati snove.

Možda (samo možda) da ljudi nakon školovanja imaju priliku započeti nekakve karijere, možda bi se i odlučili na neke familijice i prije tridesete. Počneš, pa malo staviš na čekanje, pa nastaviš. Ali s obzirom da nas prevelik broj dočeka tridesetu ne bez karijere, nego bez običnog posla, kod staraca u svojoj dječjoj sobi, na džeparcu - je li ok uvaliti tim istim starcima da kupuju i pelene i kašice? Ja sam sigurna da su oni računali da su im pelene i kašice bile jednokratno ulaganje 30 godina ranije.

E, a kad se napokon uspiješ otisnuti u drugi životni prostor, solo ili s nekim, prvo želiš valjda nauživati se te slobode, tih mogućnosti, tog posla kojeg napokon imaš, priuštiti si nešto bez prevrtanja kovanica u novčaniku.

Naši preci vole ponavljati da su ograničenja koja nas čekaju s bebama slatka, ali imam dojam da ne kuže koliko je bitno nauživati se prije da poslije ne bi žalio. Ja čisto sumnjam da ćemo mi svojoj djeci spočitavati koliko smo im godina dali. Meni više nije bed zauvijek zaboraviti izlaske do 6 ujutro, imati manje parfema u kolekciji ili staviti putovanja na čekanje.

Pa kad ispucaš razloge koje imaš kad si mlada, balava, neiživljena i nesigurna, zaključiš da si još malo pa spremna posvetiti se malom, kmečavom biću. I dalje si u strahu da ćeš mučki dobiti pedalu na poslu na račun trudnoće, ali život je borba i ostale floskule.

I ko za vraga, evo ti one saborske zastupnice i njenog iznošenja intime. Jel’ mogla šutit? Mogla je. Ne bi zinulo još toliko žena, pa ovakve kao ja ne bi znale što im se može desit u rađaoni, niti da će se netko derat na njih ako ne mogu dojit. Ovakve kao ja se ne bi prepale i odahnule što još nisu trudne. Ne bi počele razmišljati treba li na porod ići s odvjetnikom. Ne bi mozgale kako se zaštititi, koje sve dodatne nalaze priložiti, kome se obratiti, što potpisati da dobiješ tretman kao da si čovjek, a ne rasplodna krava.

Ako nekoga zanima zašto žene danas toliko kasne s majčinstvom, razloga su zapravo dva:

1) djecu doživljavamo kao dodatak svom postojećem životu, kojeg onda - logično - prvo moramo imati;
2) očekujemo da naše fizičko i psihičko zdravlje tijekom trudnoće, poroda i babinja bude jednako važno kao i beba u dolasku.

Kome pravo, kome krivo, ali bez tih uvjeta nema demografske obnove. Sorry.

četvrtak, 11. listopada 2018.

Seljo ide u svijet

Evo ja išla malo u svijet.

To jest, ostala sam u Europi, ali sam vidila taj dio svijeta.

Konkretno, vidila sam Milano, Lugano i Boromejske otoke (vidi slike).




I to je to od svijeta za ovu godinu. Neka, bilo je lijepo i opet sam se vratila sa željom da iselim, čak malo jačom nego prošle godine nakon povratka iz Beča.




Nije to zato što je moja zemlja ružna, a druge su ljepše. Ne, moja zemlja je ljepša od drugih i bilo mi je toplo oko srca kad sam ugledala pogled sa svog balkona (vidi sliku).

To je više zato što pogled s balkona ne jedem, ne grije me po zimi i ne hladi po ljeti. Ne kupuje mi odjeću u kojoj izgledam ko žena umjesto ocvala fakultetlija. Ne kupuje mi kozmetiku da se dovedem u red prije izlaska u svijet. Ne plaća mi put u Milano ni mobitel kojim sam sačuvala uspomene iz istoga. Ali ej - imam pogled s balkona!




S druge strane, kad odem na mjesta poput Milana ili Beča, stječem dojam da oni baš i nemaju neki pogled, ali imaju život.

Em što imaju sadržaja na bacanje; em što imaju čime platiti taj sadržaj; em što vidiš da se to opralo, lijepo obuklo i počešljalo prije izlaska iz kuće; em što je vozni park star ko naša vrtićka djeca.

Rade ko budale, a odmaraju ko ljudi (umjesto da rade ko magarci, a odmaraju ko budale). Imaju velike, zelene, čiste parkove di idu otpočinut i udahnut zraka. Nemaju kafane na svakom ćošku jer im ne trebaju.

Nadalje, imaju gay parove koji se drže za ruke i grle (!) bez da ih itko pokušava prebit namrtvo (??). Znači, muško i muško, ruku pod ruku, bez straha i srama, a ti s Balkana ko zadnja seljačina buljiš jer ne možeš shvatit da postoje dijelovi Europe gdje ti ljudi neće pobrat batine.

Onda imaš sve božje rase jednom mjestu, a nijedna od njih nije građanin drugog reda. I opet ko zadnji Balkanac buljiš jer kod tebe doma svi bijeli ko posni sir. A onda se sjetiš da kod nas ni Sirijci ne žele ostat, da su čak i Kinezi pobjegli i odnijeli svoje dućane.

A osim gorenavedenog, imali smo priliku i poćaskati s ljudima iz drugih krajeva Hrvatske. Svoj sa svojim, znaš. I onda kad je priča počela, shvatiš da tebe zanima obić čim više zanimljivosti u gradu jer šta si uopće dolazio ako nećeš skupit uspomene ko Pokemone. Tebe zanima raznolikost i otvorenost koju nemaš doma. Njih zanima kafenisat i kupit suvenire. I taman kad pomisliš da si zadnji balkanski seljober jer među sobom komentiraš "Vidiiii, oni su geeeej!", dođe Rvat s kafenisanja u stranom gradu koji ga ne zanima i konstatira kako je to bolesno i ne valja.

I premda si i sam seljo koji tura prst Sokratu u uho, to je momenat kad shvatiš da svome selu ipak ne pripadaš.


It Takes Two to Tango

Tko o čemu, ja o medicinski potpomognutoj oplodnji! Šta ću, puno mi znači. Toliko mi je važna da sam zanemarila sve drugo. A najvolim se upl...