U mene malo toga novoga osim što sam dio Covid-19 statistike. Zapravo uopće nije bed jer simptoma same boleščuge zasada još nema. Pretpostavka je da sam noseći masku i mahnito perući ruke unijela jako malo viriona u sebe pa se organizam stigao obraniti od boleščuge, i to unatoč astmi. Totalno kul.
Nije kul sve ostalo oko toga. Nisu kul festivali slobode, velike svadbe i ljudi koji pričaju o brnjicama. Nije kul Stožer civilne zaštite s polumjerama koje kasne ko menstruacija u trudnice.
Kad smo kod trudnice, to isto nije kul. Svi koji su ikad pročitali Rđavu u 2020. naslutili su da Rđava ide na medicinski potpomognutu oplodnju. Tko nije pohvatao, pročitat više knjiga i naučit čitat s razumijevanjem.
Tražiti pomoć doktora za začeće nije sramota niti nešto što treba skrivati. Znate zašto? Zato što na svim mojim nalazima piše "liječenje", a ne "sramota". Nije vas sram reći da se liječite od dijabetesa, raka, poremećaja štitnjače, pa čak ni Covida, zar ne? OK, za Covid morate reći, inače podliježete kaznenoj prijavi. But you get my point. Ni za jedno vas liječenje nije sram, ali nekako ovo liječenje... Eeeeeh, malo bed, ne?
Ne, nije bed. O tome treba pričati zato da se ljudi ne bi godinama mučili u krevetu umjesto da u krevetu uživaju, i prekasno se ohrabrili otići kod doktora. A ljudi skrivaju i srame se - i to je bed.
Ali (!) kako je 2020., nismo stali s bedovima. Ove godine je ful bed što je svim parovima u postupku medicinski potpomognute oplodnje barem duplo teže. Da ne budem sebična u ova sebična vremena, danas neću pričati o tom postupku, jer zapravo je duplo teže i svima ostalima koji se liječe od bilo čega uključno s Covidom. Za to nisu krivi doktori, ni Bill Gates, niti je Covid samo virozica, a sve vlasti na svijetu izmišljaju dramu. Meni je samo virozica koju srećom ni ne osjetim. Možda je moj simptom bio što sam par puta kihnula i što me počeškalo u grlu. Možda je to bila samo alergija koja me i inače lovi u ovo doba godine. Nema šanse da itko bude siguran što je od toga točno. Ali pazi sad - ja sam kihala u masku za slučaj da nije u pitanju alergija. Jer meni možda nije ništa, ali nekome tko slučajno uleti u moj izdisaj može biti sve.
I sad, zašto je nama koji se od nečega liječimo duplo teže? Zato što se kreveti s oboljelima od Covida koji ne mogu disati prebrzo pune, a osoblja koje bi o njima brinulo i stavljalo ih na aparate za disanje je premalo. Zato se odjeli u bolnicama prenamjenjuju, a doktori i sestre se stavljaju u smjene da se smanji mogućnost njihove zaraze, jer ako ih još pofali, neće valjati. Kruže priče da rade i zaraženi asimptomatski, što je sasvim vjerojatno. Znate zašto? Jer nema tko drugi. Ja ne mogu raditi umjesto njih jer od ljudske anatomije znam samo di su mi ruke i di su mi noge. Ne možete ni vi jer vjerojatno u zadnje vrijeme ne znate ni di vam je glava. I zato što ove godine drastično više ljudi nego ranijih zima ne može samostalno disati (a za one koji nisu pratili biologiju u školi, kad prestaneš disat umreš) - zato nama koji znamo samo otprilike di su nam ruke, noge i glava, ali ipak dišemo, nema tko pružiti medicinsku skrb.
I zato nije kul Stožer, nisu kul antimaskeri, nisu kul ljudi koji odmahuju rukom samo zato što trenutno svi iz njihove obitelji samostalno dišu, i nisu kul festivali fiktivne slobode jer tvoja sloboda završava tamo gdje tuđa počinje. Da je cijela ta ekipa bila kul i razumjela da male promjene u navikama čine veliku razliku, danas bi vjerojatno radili i bircevi i bolnice i adventske kućice. Ovako - cry me a river.
U sljedećem broju donosimo više o liječenju neplodnosti, zapratite me za više savjeta.
Lp,
Rđava
