Ubio čovjek neki dan u Zagrebu šestero ljudi. Internet u Hrvatskoj gori.
Ne pamti se ovakav zločin od stoljeća sedmog.
Djeca na Pagu, pa socijalni radnici u Đakovu, pa sad ovo.
Hrvatska je moralno i etički mrtva.
Vlada je kriva.
Centar za socijalnu skrb je kriv.
Društvo je krivo.
Kriv je izraženi poremećaj osobnosti.
Sve je krivo. Koga god da pitaš, od stručnjaka do strućnjaka, sve je krivo osim dotične osobe koja je bukvalno popizdila i napravila masakr.
Da se razumijemo, ja prva znam kako je to bit u gadnom PMS-u. Te dane u mjesecu meni dođe da zatučem toljagom sve što pored mene diše u pogrešnom ritmu. E sad, je li to zato što nemam izraženi poremećaj ličnosti ili zato što sam odrasla osoba prosječne inteligencije i zrelosti - ali ja stvarno u takve dane ne vrtim satarom pa ko padne, pao je.
Čitam taman komentar jednog psihijatra kako se ovdje radilo o nezreloj osobi koja nije mogla kontrolirati svoj osvetnički nagon. Razumljivo, čovjek je odrastao bez roditelja. Hej, znaš tko je još odrastao bez roditelja? Moj stari. Znaš čime te moj stari jedino ubije? Pričanjem.
Kako jabuka ne pada daleko od stabla, i ja isto moram ljude ubit pričanjem o ovoj temi, jer oružjem ne znam. Nije me nikad nitko poučio kako. Mog starog su devedesprve čak i poučili kako, ali poslije rata nije primjenjivao znanja. Već devedesdruge mu je bilo dosta pa se vratio kući.
I sad mene zanima, ako moj stari, kao domsko dijete, može bit normalan čovjek, othranit kćer na trećemajskoj plaći, objasnit joj u Don Vito Corleone maniri kad se dolazi iz izlaska i kako se treba ponašati u životu i društvu... Zašto jedan drugi sličan lik ne može to isto nego jednostavno mora pobit sve?
Mogu ja prihvatit da nismo svi isto baždareni i da svi imaju različite točke pucanja. Ono što ne mogu prihvatit je da manijaci smrde na kilometar, ali kod nas na brdovitom Balkanu nitko od njih ne bježi. Oni uvijek imaju s kime pivu popit i kome sjeme posijat. Nećeš u nas čut da je bio čudan dečko pa su ga malo izbjegavali. Ne, kod nas ćeš čut da je sa svima dobar bio, uvijek za ekipu, uvijek u centru pažnje, a sa ženama ijuju!
Radi o posebnom profilu ljudi tu na Balkanu: o seljoberu s bivoljim vratom i zlatnom lančinom. Nešto ko u Americi lik s fudbalerkom, lajbekom i sačmaricom. Kad ga vidiš, nemoj pit pivu s njim i nemoj mu širit noge. Od njih sto, devedeset radi neko sranje. Ako imaš sreće, periodički ćeš nosit ljubičastu boju na očima. Ako nemaš sreće, nećeš poživjet dovoljno da ti oko ponarančasti. Za onih deset koji su ipak dragi ljudi - zbilja se ne isplati riskirat.
Umjesto da dotičnim seljoberima klimaš glavom na svako grlato mrmljanje, idi popričaj s mojim starim. Isti background, ali umjesto da ti objasni koju bi ženu potrgo, on će ti objasnit tektonske pomake, meteorološka predviđanja i postanak svemira.
Ne rodiš se kao seljober rizičnog ponašanja. Čak ni ne postaneš takav seljober zbog životnih okolnosti. Odabereš biti taj seljober ili odabereš takvog seljobera primiti u svoj život. I zato jednostavno nemoj nijedno od toga.
Ne pamti se ovakav zločin od stoljeća sedmog.
Djeca na Pagu, pa socijalni radnici u Đakovu, pa sad ovo.
Hrvatska je moralno i etički mrtva.
Vlada je kriva.
Centar za socijalnu skrb je kriv.
Društvo je krivo.
Kriv je izraženi poremećaj osobnosti.
Sve je krivo. Koga god da pitaš, od stručnjaka do strućnjaka, sve je krivo osim dotične osobe koja je bukvalno popizdila i napravila masakr.
Da se razumijemo, ja prva znam kako je to bit u gadnom PMS-u. Te dane u mjesecu meni dođe da zatučem toljagom sve što pored mene diše u pogrešnom ritmu. E sad, je li to zato što nemam izraženi poremećaj ličnosti ili zato što sam odrasla osoba prosječne inteligencije i zrelosti - ali ja stvarno u takve dane ne vrtim satarom pa ko padne, pao je.
Čitam taman komentar jednog psihijatra kako se ovdje radilo o nezreloj osobi koja nije mogla kontrolirati svoj osvetnički nagon. Razumljivo, čovjek je odrastao bez roditelja. Hej, znaš tko je još odrastao bez roditelja? Moj stari. Znaš čime te moj stari jedino ubije? Pričanjem.
Kako jabuka ne pada daleko od stabla, i ja isto moram ljude ubit pričanjem o ovoj temi, jer oružjem ne znam. Nije me nikad nitko poučio kako. Mog starog su devedesprve čak i poučili kako, ali poslije rata nije primjenjivao znanja. Već devedesdruge mu je bilo dosta pa se vratio kući.
I sad mene zanima, ako moj stari, kao domsko dijete, može bit normalan čovjek, othranit kćer na trećemajskoj plaći, objasnit joj u Don Vito Corleone maniri kad se dolazi iz izlaska i kako se treba ponašati u životu i društvu... Zašto jedan drugi sličan lik ne može to isto nego jednostavno mora pobit sve?
Mogu ja prihvatit da nismo svi isto baždareni i da svi imaju različite točke pucanja. Ono što ne mogu prihvatit je da manijaci smrde na kilometar, ali kod nas na brdovitom Balkanu nitko od njih ne bježi. Oni uvijek imaju s kime pivu popit i kome sjeme posijat. Nećeš u nas čut da je bio čudan dečko pa su ga malo izbjegavali. Ne, kod nas ćeš čut da je sa svima dobar bio, uvijek za ekipu, uvijek u centru pažnje, a sa ženama ijuju!
Radi o posebnom profilu ljudi tu na Balkanu: o seljoberu s bivoljim vratom i zlatnom lančinom. Nešto ko u Americi lik s fudbalerkom, lajbekom i sačmaricom. Kad ga vidiš, nemoj pit pivu s njim i nemoj mu širit noge. Od njih sto, devedeset radi neko sranje. Ako imaš sreće, periodički ćeš nosit ljubičastu boju na očima. Ako nemaš sreće, nećeš poživjet dovoljno da ti oko ponarančasti. Za onih deset koji su ipak dragi ljudi - zbilja se ne isplati riskirat.
Umjesto da dotičnim seljoberima klimaš glavom na svako grlato mrmljanje, idi popričaj s mojim starim. Isti background, ali umjesto da ti objasni koju bi ženu potrgo, on će ti objasnit tektonske pomake, meteorološka predviđanja i postanak svemira.
Ne rodiš se kao seljober rizičnog ponašanja. Čak ni ne postaneš takav seljober zbog životnih okolnosti. Odabereš biti taj seljober ili odabereš takvog seljobera primiti u svoj život. I zato jednostavno nemoj nijedno od toga.
Nema komentara:
Objavi komentar