Evo ja išla malo u svijet.
To jest, ostala sam u Europi, ali sam vidila taj dio svijeta.
Konkretno, vidila sam Milano, Lugano i Boromejske otoke (vidi slike).
I to je to od svijeta za ovu godinu. Neka, bilo je lijepo i opet sam se vratila sa željom da iselim, čak malo jačom nego prošle godine nakon povratka iz Beča.
Nije to zato što je moja zemlja ružna, a druge su ljepše. Ne, moja zemlja je ljepša od drugih i bilo mi je toplo oko srca kad sam ugledala pogled sa svog balkona (vidi sliku).
To je više zato što pogled s balkona ne jedem, ne grije me po zimi i ne hladi po ljeti. Ne kupuje mi odjeću u kojoj izgledam ko žena umjesto ocvala fakultetlija. Ne kupuje mi kozmetiku da se dovedem u red prije izlaska u svijet. Ne plaća mi put u Milano ni mobitel kojim sam sačuvala uspomene iz istoga. Ali ej - imam pogled s balkona!
S druge strane, kad odem na mjesta poput Milana ili Beča, stječem dojam da oni baš i nemaju neki pogled, ali imaju život.
Em što imaju sadržaja na bacanje; em što imaju čime platiti taj sadržaj; em što vidiš da se to opralo, lijepo obuklo i počešljalo prije izlaska iz kuće; em što je vozni park star ko naša vrtićka djeca.
Rade ko budale, a odmaraju ko ljudi (umjesto da rade ko magarci, a odmaraju ko budale). Imaju velike, zelene, čiste parkove di idu otpočinut i udahnut zraka. Nemaju kafane na svakom ćošku jer im ne trebaju.
Nadalje, imaju gay parove koji se drže za ruke i grle (!) bez da ih itko pokušava prebit namrtvo (??). Znači, muško i muško, ruku pod ruku, bez straha i srama, a ti s Balkana ko zadnja seljačina buljiš jer ne možeš shvatit da postoje dijelovi Europe gdje ti ljudi neće pobrat batine.
Onda imaš sve božje rase jednom mjestu, a nijedna od njih nije građanin drugog reda. I opet ko zadnji Balkanac buljiš jer kod tebe doma svi bijeli ko posni sir. A onda se sjetiš da kod nas ni Sirijci ne žele ostat, da su čak i Kinezi pobjegli i odnijeli svoje dućane.
A osim gorenavedenog, imali smo priliku i poćaskati s ljudima iz drugih krajeva Hrvatske. Svoj sa svojim, znaš. I onda kad je priča počela, shvatiš da tebe zanima obić čim više zanimljivosti u gradu jer šta si uopće dolazio ako nećeš skupit uspomene ko Pokemone. Tebe zanima raznolikost i otvorenost koju nemaš doma. Njih zanima kafenisat i kupit suvenire. I taman kad pomisliš da si zadnji balkanski seljober jer među sobom komentiraš "Vidiiii, oni su geeeej!", dođe Rvat s kafenisanja u stranom gradu koji ga ne zanima i konstatira kako je to bolesno i ne valja.
To jest, ostala sam u Europi, ali sam vidila taj dio svijeta.
Konkretno, vidila sam Milano, Lugano i Boromejske otoke (vidi slike).
I to je to od svijeta za ovu godinu. Neka, bilo je lijepo i opet sam se vratila sa željom da iselim, čak malo jačom nego prošle godine nakon povratka iz Beča.
Nije to zato što je moja zemlja ružna, a druge su ljepše. Ne, moja zemlja je ljepša od drugih i bilo mi je toplo oko srca kad sam ugledala pogled sa svog balkona (vidi sliku).
S druge strane, kad odem na mjesta poput Milana ili Beča, stječem dojam da oni baš i nemaju neki pogled, ali imaju život.
Em što imaju sadržaja na bacanje; em što imaju čime platiti taj sadržaj; em što vidiš da se to opralo, lijepo obuklo i počešljalo prije izlaska iz kuće; em što je vozni park star ko naša vrtićka djeca.
Rade ko budale, a odmaraju ko ljudi (umjesto da rade ko magarci, a odmaraju ko budale). Imaju velike, zelene, čiste parkove di idu otpočinut i udahnut zraka. Nemaju kafane na svakom ćošku jer im ne trebaju.
Nadalje, imaju gay parove koji se drže za ruke i grle (!) bez da ih itko pokušava prebit namrtvo (??). Znači, muško i muško, ruku pod ruku, bez straha i srama, a ti s Balkana ko zadnja seljačina buljiš jer ne možeš shvatit da postoje dijelovi Europe gdje ti ljudi neće pobrat batine.
Onda imaš sve božje rase jednom mjestu, a nijedna od njih nije građanin drugog reda. I opet ko zadnji Balkanac buljiš jer kod tebe doma svi bijeli ko posni sir. A onda se sjetiš da kod nas ni Sirijci ne žele ostat, da su čak i Kinezi pobjegli i odnijeli svoje dućane.
A osim gorenavedenog, imali smo priliku i poćaskati s ljudima iz drugih krajeva Hrvatske. Svoj sa svojim, znaš. I onda kad je priča počela, shvatiš da tebe zanima obić čim više zanimljivosti u gradu jer šta si uopće dolazio ako nećeš skupit uspomene ko Pokemone. Tebe zanima raznolikost i otvorenost koju nemaš doma. Njih zanima kafenisat i kupit suvenire. I taman kad pomisliš da si zadnji balkanski seljober jer među sobom komentiraš "Vidiiii, oni su geeeej!", dođe Rvat s kafenisanja u stranom gradu koji ga ne zanima i konstatira kako je to bolesno i ne valja.
I premda si i sam seljo koji tura prst Sokratu u uho, to je momenat kad shvatiš da svome selu ipak ne pripadaš.
Nema komentara:
Objavi komentar