Znate ono kad dođe travanj, zatopli i izađete iz kuće vježbat vani? Ako ne znate, saznajte više o tome, zdravo je.
Jest da su trake polijepljene po igralištima i da ne smijete ni na jedno, ali evo, ja bezobrazno kršim jer s druge strane ulaza u moje igralište trake nema. Ili to ili ju netko svaki dan potrga pa je zato nema. S te strane dolazim ja i još par ljudi, svi smo na pristojnoj udaljenosti i to je okej. Ne znam da li oni peru ruke, ali ja ih perem i prije i poslije, pa je isto okej.
I tako iz dana u dan ja bjesomučno dolazim skidat kile na vrtni orbitrek, a 4 metra od mene uglavnom neki momci igraju košarku. Udaljenost među nama je okej, među njima nije, ali što se među njima događa, nije moje da berem brigu.
Kul je što mlađi momci gledaju svoj posao jednako kao i ja. Stariji prdonje, on the other hand, imaju neke stare navade kojih se očito ne misle riješit. Oni uglavnom dođu i igraju tu košarku čisto proforma, a efektivno promatraju i gnjave ženskadiju koja tu dolazi svojim poslom.
Prolazim ja tako, kao i svaki dan, igralištem da dođem do orbitreka, a lokalni Jordan i Kukoč počnu sa mnom pričati. Ja njih ne znam, oni ne znaju mene, ali osjete se pozvanima obratiti ženi koja pored njih prolazi i pitati ju da zaigra s njima. Ne nužno košarku, nije specificirano.
Nemam ja straha. Za one koji ne znaju, ja sam pravo luda ko kupus, i te verbalne loptice lokalnih zemljačina me nisu skretale s puta ni kad sam bila dobar plijen, a kamoli da će sada. Moj cilj je orbitrek i ja do njega, stari moj prdonjo, prođem preko tebe bez gledanja. To što ti nastavljaš s pričom, drugi je par rukava i lagano me smeta.
Jer Jordan i Kukoč ne staju. Nije bilo mog prelaska sa sprave na spravu kojeg nisu popratili gledanjem i komentiranjem.
Cure, žene, majke, kraljice, princeze, none, bake i babe - sve su ovo stoput čule. Mršave, debele, zgodne, ružne, malih cica, velikih cica, male guzice, velike guzice... nebitno, žene svih dimenzija i oblika su ovo masu puta doživjele. Jedini preduvjet je da imaš sve zube, ne preširoku odjeću i malo dužu kosu. Ovo kad je kraća si malo ko dečko, a nitko ne želi ispast peder.
I sve one su se takvima nelagodno nasmiješile, ubrzale korak i na povratku prošle obilaznim putem da ih izbjegnu. Moje pitanja za sve njih je: ZAŠTO?
Ako se smiješiš, a bed ti je, nikome nisi dala na znanje da ti je bed. Smiješak ne znači "neugodno mi je, nemoj," nego znači "o, baš kul." A nije ti kul.
Ako ubrzaš korak, znači da se bojiš. Ako daš na znanje da se bojiš, lakši si, bolji i zanimljiviji plijen. Zakon prirode je tu vrlo jasan. Čak i kad se bojiš, nemoj dat na znanje da se bojiš ikoga ikad.
Ako odeš obilaznim putem i izbjegneš idiote, oni nikad neće saznat da su bili idioti. To ne vrijedi ako je potpuni mrak i jedini prisutni ljudi su navedeni idioti - u tom slučaju, pliz, odi obilaznim putem i požuri doma. Muka mi je što to moram reći, ali zasada to zbog svoje sigurnosti moraš.
Poanta je u tome da sada budeš pametna i hrabra da tvoje kćeri ne bi morale trčat obilaznim putevima kući. Zato ako možeš, ipak prođi istim putem kojim si i došla, jer ti ideš svojim putem i ne sklanjaš se nikome, a najmanje bezobraznim lajavcima. Nemoj zvati tatu, brata, dečka ni muža da te prate natrag - ne skrivaj se iza drugih muškaraca da te prvi ne bi dirali, jer iz tog začaranog kruga onda nema izlaza. Ne dopuštaj im da ti se obraćaju na način koji ti ne odgovara. Odbrusi. Grizi. Psuj. Ne srami se reći nikome da razguli. I ne daj se smesti samo zato što oni neće shvatit.
Zbilja neće shvatit, prozvat će te histeričnom glupačom, u 99% slučajeva se samo odmaknut od tebe i sljedećih tjedan dana obratit će se ravno nula žena. Ali kužiš - to je uspjeh. Dala si tjedan dana predaha drugim curama. Ako neka druga za tjedan dana napravi isto, to je još tjedan dana. To se može proširiti brže od koronavirusa. Zamisli samo svijet u kojem smiješ nosit što želiš, ići gdje želiš i kad želiš, bez da ti netko dobacuje komentare koje ne želiš. Kul je, jel'da?
E pa umjesto idiotima, takvom svijetu se smješkaj 😉
Jest da su trake polijepljene po igralištima i da ne smijete ni na jedno, ali evo, ja bezobrazno kršim jer s druge strane ulaza u moje igralište trake nema. Ili to ili ju netko svaki dan potrga pa je zato nema. S te strane dolazim ja i još par ljudi, svi smo na pristojnoj udaljenosti i to je okej. Ne znam da li oni peru ruke, ali ja ih perem i prije i poslije, pa je isto okej.
I tako iz dana u dan ja bjesomučno dolazim skidat kile na vrtni orbitrek, a 4 metra od mene uglavnom neki momci igraju košarku. Udaljenost među nama je okej, među njima nije, ali što se među njima događa, nije moje da berem brigu.
Kul je što mlađi momci gledaju svoj posao jednako kao i ja. Stariji prdonje, on the other hand, imaju neke stare navade kojih se očito ne misle riješit. Oni uglavnom dođu i igraju tu košarku čisto proforma, a efektivno promatraju i gnjave ženskadiju koja tu dolazi svojim poslom.
Prolazim ja tako, kao i svaki dan, igralištem da dođem do orbitreka, a lokalni Jordan i Kukoč počnu sa mnom pričati. Ja njih ne znam, oni ne znaju mene, ali osjete se pozvanima obratiti ženi koja pored njih prolazi i pitati ju da zaigra s njima. Ne nužno košarku, nije specificirano.
Nemam ja straha. Za one koji ne znaju, ja sam pravo luda ko kupus, i te verbalne loptice lokalnih zemljačina me nisu skretale s puta ni kad sam bila dobar plijen, a kamoli da će sada. Moj cilj je orbitrek i ja do njega, stari moj prdonjo, prođem preko tebe bez gledanja. To što ti nastavljaš s pričom, drugi je par rukava i lagano me smeta.
Jer Jordan i Kukoč ne staju. Nije bilo mog prelaska sa sprave na spravu kojeg nisu popratili gledanjem i komentiranjem.
Vidi kako ona to radi.
Ma vidi ti nju.
Sad sam izgubio jer sam u nju gledao.
Hoćeš sad jednu partiju s nama?
Cure, žene, majke, kraljice, princeze, none, bake i babe - sve su ovo stoput čule. Mršave, debele, zgodne, ružne, malih cica, velikih cica, male guzice, velike guzice... nebitno, žene svih dimenzija i oblika su ovo masu puta doživjele. Jedini preduvjet je da imaš sve zube, ne preširoku odjeću i malo dužu kosu. Ovo kad je kraća si malo ko dečko, a nitko ne želi ispast peder.
I sve one su se takvima nelagodno nasmiješile, ubrzale korak i na povratku prošle obilaznim putem da ih izbjegnu. Moje pitanja za sve njih je: ZAŠTO?
Ako se smiješiš, a bed ti je, nikome nisi dala na znanje da ti je bed. Smiješak ne znači "neugodno mi je, nemoj," nego znači "o, baš kul." A nije ti kul.
Ako ubrzaš korak, znači da se bojiš. Ako daš na znanje da se bojiš, lakši si, bolji i zanimljiviji plijen. Zakon prirode je tu vrlo jasan. Čak i kad se bojiš, nemoj dat na znanje da se bojiš ikoga ikad.
Ako odeš obilaznim putem i izbjegneš idiote, oni nikad neće saznat da su bili idioti. To ne vrijedi ako je potpuni mrak i jedini prisutni ljudi su navedeni idioti - u tom slučaju, pliz, odi obilaznim putem i požuri doma. Muka mi je što to moram reći, ali zasada to zbog svoje sigurnosti moraš.
Poanta je u tome da sada budeš pametna i hrabra da tvoje kćeri ne bi morale trčat obilaznim putevima kući. Zato ako možeš, ipak prođi istim putem kojim si i došla, jer ti ideš svojim putem i ne sklanjaš se nikome, a najmanje bezobraznim lajavcima. Nemoj zvati tatu, brata, dečka ni muža da te prate natrag - ne skrivaj se iza drugih muškaraca da te prvi ne bi dirali, jer iz tog začaranog kruga onda nema izlaza. Ne dopuštaj im da ti se obraćaju na način koji ti ne odgovara. Odbrusi. Grizi. Psuj. Ne srami se reći nikome da razguli. I ne daj se smesti samo zato što oni neće shvatit.
Zbilja neće shvatit, prozvat će te histeričnom glupačom, u 99% slučajeva se samo odmaknut od tebe i sljedećih tjedan dana obratit će se ravno nula žena. Ali kužiš - to je uspjeh. Dala si tjedan dana predaha drugim curama. Ako neka druga za tjedan dana napravi isto, to je još tjedan dana. To se može proširiti brže od koronavirusa. Zamisli samo svijet u kojem smiješ nosit što želiš, ići gdje želiš i kad želiš, bez da ti netko dobacuje komentare koje ne želiš. Kul je, jel'da?
E pa umjesto idiotima, takvom svijetu se smješkaj 😉
Nema komentara:
Objavi komentar