Ljepša si kad šutiš

Mene je ćaća cijeli život učio ovim riječima: "Nije ti glava samo za frizuru." Sad kad gledam, rekla bih da me pošteno zeznuo.

Jesmo mi teoretski u 21. stoljeću, ali ponekad kao da se brojke obrnu pa naglo uletimo u 12. stoljeće. Pa tako - na primjer - nitko ne računa da će žena zucnut ako joj se - na primjer - prijeti. I onda imamo čuđenje u svijetu kad zucne. "Kako ona to misli prijava??" Štok i vjeverica.

Ne čudi me, navikli smo da kad se žene umlati, one ne misle da je dobra ideja otići na policiju. Skoro pa i shvaćam to, jer je dobra vjerojatnost da će netko potegnut pitanje "A šta si napravila?" Mislim, nije to pitanje ni bezveze ako žena trenira borilačke vještine i ima nasilan karakter. Možda je nekoga bacila na pod i cipelarila, pa je u nastojanju da ju se spriječi - pobrala šljivu. Šta-ti-znaš. 

Kako bilo, računa se da neće otić na murju, osobito ako ju nasilnik čeka doma. Naime, opet će ju on dočekat doma na istu šaku (ili drugu, ovisi koliko je prvu pozlijedio zadnji put).

Iz toga je valjda nastao zaključak da ako prolazi takvo nasilje, onda prolazi i ono koje se ne vidi. Ako nitko ne trza radi šljive na oku, na koju foru će skužit da je žena nervozna i plačljiva od malo uvreda i prijetnji? To će ispast da je ovaj PMS šta je došao kod nas zajedno s hrpom jogurta.

E sad, tu nastaje problem jer smo dali ženama da se obrazuju, pa sad čitaju, imaju internet, znaju nać članke zakona i brojeve odvjetnika. Na to je trebalo mislit prije nego što se cure poslalo u školu. I prije su bile lajave, ali jedna po labrnji je bila dosta da bude mir. Sad em što su lajave, em što znaju s kim trebaju pričat!

Mene svaki put to ulijetanje u 12. stoljeće izuje iz cipela. Ja sam naučila da mi glava ne smije bit samo za frizuru, pa umjesto da se pred spavanje češljam - ja čitam. Za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva čitala sam statistike, članke i usporedbe nogometnih reprezentacija. Za vrijeme frke sa susjedima čitala sam Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Sad čitam "Mesiju Dine" Franka Herberta.

I nakon svakog čitanja imam nešto za reć. Ali onda uletim u 12. stoljeće gdje mi kažu da sam ljepša kad šutim. Kako sam nesretnim slučajem zapela u 21. stoljeću, ful se zbunim.

U mom stoljeću, žena koja je popila šamar sjedi na policiji, tumači policajcima koga trebaju hapsit i traži zabranu prilaska. U mom stoljeću, žena koja je primila prijetnju konzultira se s odvjetnikom za daljnje postupanje. U mom stoljeću, skroz je normalno da žena i muškarac imaju istu plaću za isti posao i ne moraju se za to borit ko u sirotoj Švicarskoj.

Ali kad uletimo u 12. stoljeće, ispadne da me stari sve krivo naučio.

Moja mama nije imala ni jogurt ni PMS

Evo nam vala žalopojki čega sve nije bilo u staroj Jugi.

Mama mi je pričala da je po trapez traperice išla u Trst. Ono što me zbunjuje je sjećanje da sam i ja išla s njom u shopping u Trst, a bogami da sam i ja nosila trapez hlače, pa nisam sto posto da li su nam se svijesti ispreplele ili ni u samostalnoj RH nije bilo nekih blagodati. U svakom slučaju, bez Trsta bi bila zakinuta za trapez traperice, što je jedan teški #firstworldproblem.

Nona je sama šivala svoje haljine da uvijek bude po posljednjoj modi i u skladnim tonovima - sirota nije imala ni H&M ni Mango ni Zaru na raspolaganju. Njoj je modna sezona trajala bar 5 godina, a ne jednu jesen. Dan danas ima živu i zdravu odjeću iz "tog vremena". Dan danas mi zašije svaku rupu na odjeći tako savršeno da izuje malog Vijetnamca iz cipela (ako ih mali uopće ima). U svakom slučaju, jadna žena je imala kvalitetnu handmade odjeću, i još je morala razvijat neka tamo znanja i motoričke vještine.

Za kruh znam da je bila nestašica izbora - imao si bijeli i crni, nije bilo sivih nijansi kukuruznog, raženog, miješanog, polubijelog, bučinog, slavonskog, primorskog, goranskog... U svakom slučaju, ne znam dalje nabrojat, a trebala bih iz zahvalnosti što imam toliko izbora.

Za jogurte mi nitko ništa nije rekao pa ne znam.

Ali pretpostavljam da je s jogurtima kao i s PMS-om - nije toga bilo u staroj Jugi.

Nekad su žene bile nervozne i osjetljive općenito, to se znalo. Nije se pratilo je li to jednom mjesečno, češće ili rjeđe. Nije bilo tankih uložaka ni tampona na izbor, a ti svejedno nisi znao koji su dani u mjesecu nijednoj ženi koja ne stanuje s tobom. Stoga se smatra da danas žene izmišljaju toplu vodu i samo traže pažnju.

"Kakvi pemesovi šmesovi, hormoni šmormoni, pilule šmilule. Ništa tebi nije, šta tu plačeš bezveze? Moja žena/mater/sestra nije nikad plakala bezveze!"

A čujte, navodno nije bilo ni jogurta s okusom pa ih sada ima.

Generacija koja NE VALJA

Kada prijeđeš tridesetu, a nisi uradio život onako kako su te naučili da treba, ima skup od pet pitanja koji te neumorno prati sve dok ne zadovoljiš svaku od točaka. Svako od tih pitanja implicira da NE VALJAŠ. Točke su sljedeće:

1) Kada se misliš udati/oženiti?

Ako se trenutno nemaš za koga udati/oženiti - nešto s tobom ne valja jer svaka krpa koja valja si je već našla zakrpu. Ne postoji mogućnost da je to tvoj svjestan trenutni izbor, da se odmaraš u samoći, skupljaš snagu, da trenutno nemaš takav interes ili imaš druge prioritete. NE VALJAŠ i ovim pitanjem te stalno treba podsjećati na to.

Ako se imaš za koga udati/oženiti, ali se niste odlučili na potpisivanje dokumenata, prijavu na MUP, poreznu i tako dalje - nešto s vama ne valja i sigurno ste u krizi. Ne postoji mogućnost da ste praktični ljudi koji će se vjenčati radi podizanja kredita (koji ovoga momenta zajedno ne planirate podići). NE VALJAŠ jer ga nisi čarima navela da klekne/nisi dovoljno hrabar da klekneš.

(Ja bih ga radije čarima navela da hrabro otplati kredit u tekućoj godini, ali svakome svoje.)

2)  Kaće djeca?

Ovo je osobito sklizak teren.

Ako nemaš s kime imati djecu, može ti radi toga biti teško, ali i ne mora. Možda bi baš htjela/htio pa ti je malo tugica, a možda ti baš paše slobodica. U obje varijante NE VALJAŠ, jer u prvoj jadna/jadan ti, a u drugoj jadna ti majka (iz nekog razloga ne i otac, samo majka).

Ako imaš s kime imati djecu, ali se nijednome sada baš ne da ili čekate financijski povoljniji trenutak - nitko s time nema problema osim zabrinutih susjeda i tetki. NE VALJAŠ, ali isto tako nemaš ni problema.

A što ako imaš, želiš i ne možeš? Htjela bih da svaki par koji uz najbolju volju ne može imati djecu, iskreno (ili neiskreno) odgovori "rekli su nam da smo neplodni" i snima lica svih susjeda i tetki u trenutku spoznaje da su neka pitanja neumjesna. Pa da probamo iščitati NE VALJAŠ na snimci.

3)  Kada ćeš dobiti stalan posao?

Nije do stanja u zemlji, ekonomske crne rupe, demografskog sloma - samo moraš htjeti raditi, a ti očito ne želiš. Nije ni do toga što je u zdravom kapitalizmu važnija fluktuacija poslova od toga da ne talasaš do penzije. Očito NE VALJAŠ i zato nemaš stalan posao.

(Gdje se kupi droga od koje mozak tako radi?)

4)  Kako to da ideš na kave, pive i treninge - pa šta ti nemaš obaveze po kući?

Ako nemam ni muža ni ženu ni djecu, očito mi je kuća blatna, ne jedem, vježbam do iznemoglosti i vucaram se po barovima u nadi da ću uloviti tuđeg muža/ženu. Djecu ne lovim, ali ipak NE VALJAM.

Ako imam muža, ženu ili djecu, znači da mi nije stalo do obitelji i da nešto doma ne valja. Kuća je sigurno zapuštena, djeca su neuhranjena i prljava, muž ili žena nesretni i usamljeni. U nijednom slučaju ne postoji mogućnost da smo mentalno i fizički nastavili živjeti i nakon ulaska u tridesete, i nakon nužne promjene načina života. Nisi pun života i volje, nego NE VALJAŠ.

5)  A ti znaš kuhati/popravljati po kući?

Ne, naručujem hamburgere svaki dan i gazim po čavlima ispalim iz zida. Ako moraš ovo pitati, znači da sumnjaš u sposobnosti cijele jedne generacije. NE VALJATE.

Drago mi je što živimo u demokratskom društvu u kojem se cijeni različitost mišljenja. Na primjer, moje je mišljenje da moja generacija itekako više VALJA od prethodne.

Take it or leave it, it's a democracy.

Domoljublje

Evo jedne riječi koja lako silazi sa svačijih usana, a nitko ne zna šta točno znači.

Ja sam si zato odlučila imat svoje domoljublje koje mi se čini legitimno, a sastoji se od toga da kupujem što više toga hrvatskog.

U Lidlu uzmem krumpir međimurski i nadam se da je iz Međimurja. Kupim i "Okusi mog zavičaja" u nadi da je taj zavičaj tu negdje. Obavezno kupim i češnjak - zemlja porijekla: Hrvatska. Ako sam fulala, nije meni na dušu 😁

Imam dva para startasica jer za 180-230 kn po paru, lijepo izgledaju, vesele su, udobne i perem ih u veš mašini (pitaj me kako jer je procedura). Nemam nijedan par starki jer su duplo skuplje, ne baš udobne i ne mogu ih oprat u mašini. Raspadaju se i bez dodira s vodom, voda je za njih CMPT.

Za manje od 300 kn imam Gita šik sandale kvaliteta level Birkenstock.

Za 460 kn imam sjajnu Simone Design torbu koja je bukvalno nepoderiva.

Hrvatske kozmetike imam ko Rab ljekovitog blata. Imaš i ti bar jednu Biobazu, ali potraži i male ljude i daj im pare za bućkuriš u limenoj kutiji - mirisat će na PRAVE biljke.

Nakita imam nedovoljno jer sam u fazi rasprodaje krame i njene polagane zamjene nakitom hrvatskih proizvođača. A na pisanje ovoga potakli su me jedni hrvatski proizvođači nakita lijepom gestom i brigom za osobu koja im daje pare.

Moja definicija domoljublja je podrška svome čovjeku. Ja sam podrška tim nakitničarima (u daljnjem tekstu Bling Zoo) jer kupujem njihove proizvode. Oni su podrška meni jer mi iskazuju zahvalnost na podršci. Domoljubni su jer rade dobre stvari i grade biznis na ljudima koje istodobno poštuju. Ja sam domoljubna jer im kupnjom pomažem da grade biznis i nastave raditi dobre stvari. I tako se zapravo gradi Hrvatska.

E sad, ili gradim zajedno sa svima gorenavedenima ili živim u brutalnoj iluziji. Svjedočila sam i nekim hrvatskim nakitničarima koji naplaćuju bogaoca, a šalju rđave proizvode. Desi se, kao što se desila Uljanik grupa - jedni gube naše stotine, drugi naše milijune, ali potejto potato.

Ali neću da me dva bezobrazna nakitničara (ili dva ruzinava brodogradilišta) odvrate od ideje da Hrvati znaju, mogu i žele poslovati. Imam moju EzriZlo koja me svako malo uvjeri u to, pa joj dam pare, a ona meni pošalje komad nakita. Ona ne sjedi nakon posla pred televizorom i ne kuka nad svojom sudbom kletom. Umjesto toga ona ode u svoju radionu, skicira, kreira, smišlja i neumorno brusi svaki dan neki drugi metal.

E pa onog dana kad se radišnim i kreativnim Hrvatima, koji svoje dobre ideje pretvaraju u dobre proizvode i poštuju svoje mušterije, otvore vrata i novci sliju u ono što rade - tog dana ćemo imati Hrvatsku, a ne Rvacku.