Kako ide 2021.?
Evo meni ide okej. Bolje nego prethodne dvije, ali ta ljestvica je zbilja nisko postavljena.
Kako ide meni bliskim ljudima? Kako kome. Netko je trudan i sve je OK, netko baš i nije bio te sreće. Ja npr. u svojih 35 godina apsolutno nikad nisam bila trudna, ni slučajno, ni namjerno, ni kratko, ni na duže. Ne mogu si ni zamislit kako je to. Dapače, prije 10 godina sam tvrdila da se to meni NE MOŽE desit. Gle me kako sam 10 godina kasnije u pravu 🙄
Ja vam, stoga, ne merem reći kakav je osjećaj izgubiti bebu. Mogu vam reći kako je to kad se zametak ne ulovi. Ful je bed jer ga vidiš na ultrazvuku i zoveš "moja mala bijela točkica", da bi isti odlučio da nije to ništa tvoje i da odustaje od daljnjeg razvoja i implementacije.
Mogu vam isto tako reći koliko teški znaju biti dobronamjernici s dobronamjernim savjetima i narodnim mudrostima vezanim za uspješno začeće. Dapače, rekla sam to već prošle godine, vidi ovdje.
Nemam zato pojma kako je to kad izgubiš bebu i sretneš iste dobronamjernike, ali ful mi se ovako na oko čini da je - teško. Moja draga prijateljica, i to baš ona koja je najviše zaslužila da joj se dogodi sve suprotno, je to doživjela baš neki dan. I da ja sad ne pametujem kao da sam - božesačuvaj - dobronamjernik, iskopirat ću vam od riječi do riječi njen tekst na temu. Meni se plače i želim da nestane korona da je mogu zagrliti, jer koliko kužim, drugo ni ne treba. Bacite oko na tekst pa mi javite jesam li dobro razumjela:
Ovaj vikend smo izgubili svoju bebu. Imala je 9 tjedana. Bila je tako malena. Ovaj vikend smo plakali kao što nikad prije nismo plakali. Naučili smo što znači slomljeno srce. Naučili smo što je potpuno stanje šoka. Jako nam je teško, jer možda je beba bila malena, ali nama je bila velika, voljena, željena... Bila je prisutna u našoj obitelji, u našim planovima, u našim mislima. K vragu, bila je prisutna u svakom koraku i svakom udahu i svakoj sitnici svakodnevnog života. I nema je više.
Sretni smo u svojoj boli što smo okruženi ljudima kojima je stalo do nas. Znam da to nije normalna situacija u kojoj svi znamo ako reagirati i što reći. Nažalost, kad je moja prijateljica prolazila kroz to, izguglala sam sve moguće stranice što reći i kako se ponašati, u nadi da joj nečim što kažem neću prouzročiti dodatnu bol. Pri tom više mislim na udruge za psihološku pomoć i ozbiljnije stranice od blogova i postova. Tako da sam posve sigurna u ono što govorim, a sve i da nisam, u ime svih roditelja koji su ostali bez svoje bebe prije nego se rodila, lijepo vas molim da vam ne padne na pamet reći nekom u toj situaciji ikoju varijaciju dolje navedenih izjava, a koje smo mi čuli u protekla 4 dana:
1. Bit će bolje drugi put.
Hvala. Znam da medicinska struka kaže da jedan pobačaj nije indikacija slijedećeg. Mene doduše trenutno ne zanima sljedeći put. Pa nije ovo kolač koji mi nije uspio pa će sljedeći put biti bolje. Ovo je dijete kojem je srce kucalo u meni.
2. Prerano ste se vezali. To nije prava beba.
Moja beba je za mene bila živa od prvog trenutka kad sam saznala da sam trudna. Imala je svoj lik u mojim mislima, za nju je traženo mjesto u našoj obitelji, u našoj kući, u našoj budućnosti. Za mene je ona bila puno više od gestacijske vrećice.
3. Bolje je ovako.
Da, vjerojatno je bolje ovako jer je većini ranih spontanih pobačaja uzrok nepravilno razvijen plod. Ali, zar ne mislite da bi meni bilo bolje da sam rodila zdravu i živu bebu? To je ono što bi meni bilo bolje.
4. Budi zahvalna za dijete koje imaš.
Imam starije dijete. To ne znači da nisam željela ovo dijete, niti da moje starije dijete može i treba nadomjestiti ovo koje sam izgubila. Uopće ne razumijem ovu logiku. Također, i moje starije dijete pati za bratom ili sestrom koju nije dobilo. Kakav je tek njemu kaos, od ne želim, do želim pa do nemam. Zašto pobogu da na njega navalim još i to da barem imam njega? Dijete koje imam zaslužuje procesirati svoju bol, a ne kompenzirati za moju.
5. Treba se što prije vratiti u normalu.
Moja normala je proteklih 9 tjedana bila trudnoća. Ono što nije normalno je držati svoju bebu koja nema ni centimetar i pol u rukama, a to jutro si čula otkucaje srca. Ili ući u kupaonicu punu krvi i vidjeti svoju partnericu kako joj se srce slama, a ti još moraš držati hladnu glavu, jer jebiga, netko mora. Ono što ja moram je nositi se s gubitkom, odžalovati, i naći svoje novo normalno. A za to će trebati vremena. I neće nikada proći. Neće nestati, niti će se zaboraviti.
6. Bit će bolje nakon par dana.
Bit će bolje se vremenom. Vrijeme otupljuje bol, život te nosi dalje. S vremenom i to prođe, jer bol uvijek prođe, da nismo tako građeni, ne bismo preživjeli. Ali meni je srce slomljeno, i sada ja ne vidim te dane kad neće biti. I nitko mi nema pravo reći koje je moje vrijeme žalovanja. Uostalom, pobačaj traje - danima. Fizički traje danima.
7. To se svima događa.
Da, spontani pobačaji su zbilja vrlo učestala pojava, zato mi nije jasno kako postoji tako niska razina empatije. To što je često ne znači da nije teško. To dapače znači da bismo kao društvo trebali biti više senzibilizirani oko toga i znali se postaviti u takvim situacijama kako bismo tugujućim roditeljima pružili podršku. Uostalom, da mi je uginuo ljubimac, tako nešto mi ne biste rekli. Zašto gubitak moje bebe manje vrijedi?
8. To je sigurno zato….
Mislim netko tko vam traži uzroke, pogotovo ako ih traži u vama, vam nije prijatelj i budite slobodni reći mu/joj da odjebe u troskocima. Neću niti pokušati shvatiti zašto bi to netko radio niti tumačiti zašto je to pogrešno.
9. Jedan veliki shout out svim tatama i partnerima/icama.
Na njih malo tko misli, jer nisu oni bili trudni. Jer žene više pate. Jer… ubacite koju god glupost želite. Tatama/partnerima/partnericama je jednako teško. A oni uza sve to moraju biti oslonac svojoj partnerici. Što mislite tko je vozio u bolnicu? Tko je umjesto mene rekao doktorima što je bilo? Znam da je moj čovjek poseban, ali sam prilično sigurna da je i drugim partnerima prokleto teško i treba i njima oslonac i moraju i oni odžalovati. A nemaju pravo ni na dan bolovanja.
Tako, sad znate. Hvala vam što ste mislili najbolje. Ali nemojte nam otežavati. Kad ne znaš šta reći, reci “Žao mi je”. Ili šuti. Ne trebam od tebe razloge. Utjehe nema ionako. Trebam te da budeš uz mene. Makar u tišini. S druge strane, ako je moja jedanaestogodišnja nećakinja mogla odreagirati fantastično, ne vidim što ne biste mogli vi. Jako me zagrlila i rekla “Stvarno mi je žao, teta. Život nije fer”. I možda sam u ovom tekstu bila gruba, ali nemate pojma koliko te sve riječi bole. Niti koliko se mi ne želimo nikome tko nam takvo što kaže opravdavati niti objašnjavati, jer si time prouzročujemo dodatnu bol. Poštujte nas i naše osjećaje, a ovakve svoje stavove ako ne mislite preispitati, zadržite za sebe. Nama sada vaša mišljenja ne trebaju, koliko god svi voljeli imati svoja mišljenja. Nama sad treba, kao što je meni rekla moja prijateljica, da plačemo ako nam se plače i skačemo ako nam se skače. A vi ako možete i želite biti uz nas, jednostavno budite. A mi vam nikome, nikada, ne želimo da kroz to prođete.
