Očevi i sinovi

Malo sam se nasekirala neki dan kad mi je gospođa na fejsu rekla da očevi imaju TRI dana dopusta za rođenje djeteta. Rekla mi je to nakon što sam ja njoj rekla da imaju DESET i da smatram da je to malo. Stvarno sam mislila da imaju deset.

Bilo je to fejs okupljanje povodom nekog članka koji navodi da je neki par negdje u svijetu zabranio svima da dolaze u kuću prvih mjesec dana nakon rođenja djeteta. Otac djeteta je tih 30 dana bio doma sa ženom na dopustu. Cijeli comment section je bio ostrašćen komentarima, a da baš nikome nije upalo u oči da negdje u svijetu neki otac ima pravo na 30 dana dopusta povodom rođenja djeteta. 

Recimo, naš Zakon o radu, članak 86, kaže sljedeće: 

(1) Tijekom kalendarske godine radnik ima pravo na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće (plaćeni dopust) za važne osobne potrebe, a osobito u vezi sa sklapanjem braka, rođenjem djeteta, težom bolesti ili smrću člana uže obitelji.

(2) Radnik ima pravo na dopust iz stavka 1. ovoga članka u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

To znači da otac djeteta smije uzeti do 7 (SEDAM) radnih dana plaćenog dopusta za rođenje vlastitog djeteta, osim ako se iste godine oženio ili mu je netko umro pa je te dane već potrajbao. 

Naravno da je baba otišla drumom pa se javila se i gospođa koja je ustvrdila da ona ima dvoje djece (od 2 godine i od mjesec dana) i da ona sve stigne: brinut o obje djevojčice, skuhat, držat kuću čistom i nać vremena za sebe. I bolje da joj je muž manje doma da ju ne ometa u svemu tome. Nije joj se dalo objasnit da bi trebala imat partnera, a ne treće dijete koje je u odrasloj dobi posvojila ženidbom.

Uz to javile su se i žene koje ne žele da njih i njihove bebe netko ometa. U čemu, igranju šaha? Kad se beba zbuni, popije šah-mat, rasplače se i ukaki frišku pelenu. Razumljivo.

Pisalo se još i da je dobrodošla samo baka servis jer ona zna, a muški van jer oni ne znaju. Ne znaju što, promijenit pelene? Niste znale ni vi, pa ste naučile hodu. 

Ne mogu to svarit. Ne mogu pristat na to da očevi nemaju pravo biti prvih mjesec dana uz ženu i pomagati joj onda kad je najteže. Ne želim prihvatit da moraju uzet godišnji odmor za to i onda ga više nemat kad je beba malo veća pa mogu zajedno ići negdje uživati. Ne želim čut da ima baka servis - netko nema i netko je sam ko pas u svemu tome. 

Ali najviše od svega ne želim više čut ni vidjet žene kojima je okej da očevi nemaju pravo na normalan beba-dopust i koje NE ŽELE prihvatit mušku pomoć oko djece i kuće, a onda se time bahato hvale. To nije hvalit se, to je za pokrit se ušima da ne skuže i drugi koliko si glupa.

Izraženi poremećaj seljoberstva

Ubio čovjek neki dan u Zagrebu šestero ljudi. Internet u Hrvatskoj gori.

Ne pamti se ovakav zločin od stoljeća sedmog.

Djeca na Pagu, pa socijalni radnici u Đakovu, pa sad ovo.

Hrvatska je moralno i etički mrtva.

Vlada je kriva.

Centar za socijalnu skrb je kriv.

Društvo je krivo.

Kriv je izraženi poremećaj osobnosti.

Sve je krivo. Koga god da pitaš, od stručnjaka do strućnjaka, sve je krivo osim dotične osobe koja je bukvalno popizdila i napravila masakr.

Da se razumijemo, ja prva znam kako je to bit u gadnom PMS-u. Te dane u mjesecu meni dođe da zatučem toljagom sve što pored mene diše u pogrešnom ritmu. E sad, je li to zato što nemam izraženi poremećaj ličnosti ili zato što sam odrasla osoba prosječne inteligencije i zrelosti - ali ja stvarno u takve dane ne vrtim satarom pa ko padne, pao je.

Čitam taman komentar jednog psihijatra kako se ovdje radilo o nezreloj osobi koja nije mogla kontrolirati svoj osvetnički nagon. Razumljivo, čovjek je odrastao bez roditelja. Hej, znaš tko je još odrastao bez roditelja? Moj stari. Znaš čime te moj stari jedino ubije? Pričanjem.

Kako jabuka ne pada daleko od stabla, i ja isto moram ljude ubit pričanjem o ovoj temi, jer oružjem ne znam. Nije me nikad nitko poučio kako. Mog starog su devedesprve čak i poučili kako, ali poslije rata nije primjenjivao znanja. Već devedesdruge mu je bilo dosta pa se vratio kući.

I sad mene zanima, ako moj stari, kao domsko dijete, može bit normalan čovjek, othranit kćer na trećemajskoj plaći, objasnit joj u Don Vito Corleone maniri kad se dolazi iz izlaska i kako se treba ponašati u životu i društvu... Zašto jedan drugi sličan lik ne može to isto nego jednostavno mora pobit sve?

Mogu ja prihvatit da nismo svi isto baždareni i da svi imaju različite točke pucanja. Ono što ne mogu prihvatit je da manijaci smrde na kilometar, ali kod nas na brdovitom Balkanu nitko od njih ne bježi. Oni uvijek imaju s kime pivu popit i kome sjeme posijat. Nećeš u nas čut da je bio čudan dečko pa su ga malo izbjegavali. Ne, kod nas ćeš čut da je sa svima dobar bio, uvijek za ekipu, uvijek u centru pažnje, a sa ženama ijuju!

Radi o posebnom profilu ljudi tu na Balkanu: o seljoberu s bivoljim vratom i zlatnom lančinom. Nešto ko u Americi lik s fudbalerkom, lajbekom i sačmaricom. Kad ga vidiš, nemoj pit pivu s njim i nemoj mu širit noge. Od njih sto, devedeset radi neko sranje. Ako imaš sreće, periodički ćeš nosit ljubičastu boju na očima. Ako nemaš sreće, nećeš poživjet dovoljno da ti oko ponarančasti. Za onih deset koji su ipak dragi ljudi - zbilja se ne isplati riskirat.

Umjesto da dotičnim seljoberima klimaš glavom na svako grlato mrmljanje, idi popričaj s mojim starim. Isti background, ali umjesto da ti objasni koju bi ženu potrgo, on će ti objasnit tektonske pomake, meteorološka predviđanja i postanak svemira.

Ne rodiš se kao seljober rizičnog ponašanja. Čak ni ne postaneš takav seljober zbog životnih okolnosti. Odabereš biti taj seljober ili odabereš takvog seljobera primiti u svoj život. I zato jednostavno nemoj nijedno od toga.